Pregled posta

Tonči Valentić

Problem nasilja vjerojatno nikada nije bio toliko prisutan u javnoj sferi koliko danas kad smo na početku dvadeset i prvog stoljeća suočeni sa sve češćim stvarnim i lažnim prijetnjama terorističkim napadima, nasiljem na ulicama rastućih megalopolisa, ali i represivnim etatističkim mehanizmima koji ostvaruju najcrnje noćne more sveprisutnim nadzorom svakog slobodnog pedlja javnoga prostora. Ukratko, nasilje je postalo sastavni dio našeg svakidašnjeg života, pri čemu nas posebno pogađa činjenica da se njegovi motivi i uzroci vrlo često doimaju neshvatljivima. Unatoč tome, o nasilju se nikad nije pisalo manje kompetentno nego što se piše danas, izuzmemo li medijsku halabuku koja se stvara čak i oko njegovih manje važnih i sporednih manifestacija. Čini se kao da je problem nasilja postao isključivo medijski fenomen, a njegova teorijska artikulacija danas se (uz časne iznimke) gotovo isključivo svodi na empirijske sociološke studije i politološke analize koje ipak nisu u stanju u cijelosti obuhvatiti ovaj fenomen i pružiti neki dublji, supstancijalni uvid.
Knjiga Slavoja Žižeka ispunjava tu prazninu na najbolji mogući način: kao i većina njegovih knjiga, i ova je prepuna digresija, nekonzistentnih zaključaka, politički nekorektnih stavova i kontingentnih analiza, što u ovom slučaju treba smatrati pozitivnom, a ne negativnom karakteristikom. Naime, upravo takva otvorena struktura (u ovoj knjizi u obliku muzičke kompozicije podijeljene na šest stavaka) dovodi do njegovih karakterističnih briljantnih intuitivnih uvida i do jasno artikulirane teorijske i politički angažirane pozicije, izdvajajući ga time od gomile teoretičara koji po inerciji proizvode znanstvene radove u kojima se, osim propisno proučene literature i suhoparnih zaključaka, ne nalazi ništa što bi uzdrmalo blaženu samodostatnost globalizirane akademske zajednice. Žižek stoga i u ovom djelu apstraktne teorijske ideje tumači koristeći reference iz područja popularne kulture, pa su za analizu nasilja podjednako relevantni Hegel i karikature proroka Muhameda, post-politička biopolitika i nasilje u pariškim predgrađima, strah od Drugog i recentna filmska produkcija, kao i liberalni komunizam i opustošeni New Orleans nakon uragana Katrina.
Žižekova knjiga predstavlja pokušaj razvijanja teorije političkog nasilja, koju autor zbog iznimne složenosti teme ne uspijeva u potpunosti artikulirati, ali zato nudi iznimno relevantne i aktualne primjere odnosa između nasilja i politike u današnjem svijetu. Jedna od najvažnijih teza na kojoj počiva cjelokupno djelo nalazi se na samom početku knjige i nedvojbeno će izazvati najviše komentara i kritika među liberalnim teoretičarima: to je teza o "trojnom nasilju" bez koje je, smatra Žižek, danas nemoguće uistinu shvatiti dalekosežni utjecaj nasilja u suvremenom svijetu. Za Žižeka "subjektivno" nasilje kojeg čine jasno prepoznatljivi i vidljivi akteri (poput terorista, ubojica, ratova, itd.) predstavlja samo vrh ledene sante koju čine još i "simboličko" i "sistemsko" nasilje: ovo prvo manje je vidljivo i utjelovljeno je u jeziku i njegovim oblicima, dočim ovo drugo predstavlja najopasniju i najpodliju varijantu nasilja zato jer se odnosi na katastrofalne posljedice funkcioniranja naših ekonomskih i političkih sistema. Protiv nasilja sustava (kao što je to primjerice liberalni kapitalizam koji predstavlja suvremeni oblik ideološkog fundamentalizma) mnogo se teže boriti nego protiv terorizma, pa je i Žižekova analiza uvelike fokusirana upravo na taj segment kojem pristupa s filozofske i psihoanalitičke pozicije.
Problem s takvim "objektivnim" (simboličkim i sistemskim) nasiljem nalazi se u njegovoj nevidljivosti, u tome što ga se ne može medijski prikazati i manipulirati, niti ga se može analizirati uobičajenom metodologijom empirijskih znanosti. Pristup ovdje doista mora biti psihoanalitički i fenomenološki, usmjeren na razotkrivanje njegovih najdubljih korijena koji se nalaze u sferi onog simboličkog. Dodatni problem s nasiljem koji također često izmiče većini teoretičara nalazi se u činjenici da ono ne mora u sebi uvijek sadržavati neki profani uzrok utemeljen na racionalnoj želji: najbolji je primjer za to Benjaminova studija o mitskom i božanskom nasilju s kojoj Žižek završava knjigu i koja ni nakon toliko desetljeća otkad je napisana, ne gubi nimalo na svojoj snazi i lucidnosti uvida. Naime, nasilje je veoma složen fenomen pri čijoj analizi nikako ne bi trebalo smetnuti s uma tri stvari: prvo, nasilje je ponajprije "strukturalni" problem, "objektivna" karakteristika suvremenih kapitalističkih društava. Drugo, strukturalno (u širem smislu objektivno) nasilje se ne nalazi u javnoj sferi već u samom središtu kapitalizma kao njegova temeljna karakteristika (ovaj stav na tragu marksističkih analiza države zastupa Etienne Balibar od kojeg Žižek preuzima teorijsku artikulaciju tog fenomena). I treće, možda i najvažnije, nasilje ne mora uvijek označavati aktivnost ili neku djelatnost: ono se isto tako može temeljiti na pasivnosti, o čemu će Žižek posvetiti posljednje stranice ove knjige.
Žižek subjektivno nasilje smatra opasnom krinkom zato što nas taj medijski vidljiv tip nasilja (samoubilački bombaški napadi, demonstracije, teroristički napadi, gerilsko ratovanje, itd.) sprečava da uočimo istinsko, objektivno nasilje svijeta pri kojem naša uloga više nije pasivno i nedužno promatranje strahota, nego aktivno i nametnuto sudjelovanje u njima (najčešće na nesvjestan način). Takvo konstantno previđanje objektivnog odnosno sistemskog nasilja ukazuje na činjenicu da današnja tolerantna i multikulturalna zapadnjačka liberalna društva (tolerancija se ovdje shvaća kao ideološka kategorija) uočavaju jedino fizički vidljivo nasilje, pri čemu se svaki kritički argument protiv teze o, primjerice, monopolu demokratske države na legitimiziranje nasilja automatski odbacuje i isključuje iz sfere javne diskusije i područja komunikacije (o tome je Žižek već pisao bezbroj puta, ukazujući na Denkverbot, odnosno zabranu zastupanja, pa čak i pomišljanja bilo kakvog drugog društveno-političkog sustava osim onog liberalno-kapitalističkog). Stoga će i teza o nasilju koje se nalazi u samom "srcu tame" suvremene demokracije, za većinu akademskog osoblja i dalje ostati predmetom žestoke kritike, kao što je to dosad bio slučaj sa srodnim Žižekovim tezama, poput one o nužnosti uskrsavanja figure Lenjina kao suvremenog "heroja" u borbi protiv novog globalnog imperijalizma. Žižek ne mora posebno obrazlagati stav da je svaka država utemeljena na nasilju (iako to čini referencama na Benjamina, Schmitta ili Arendt): dovoljno je posegnuti za Starim zavjetom ili bilo kojim fundamentalnim povijesnim tekstom da bi se ta teza u cijelosti potvrdila i rasvijetlila, što on jednim dijelom i čini govoreći o suvremenim implikacijama palestinsko-židovskog sukoba (i predlažući pritom veoma zanimljivo rješenje za Jeruzalem).
Autorova je pozicija ovdje posve jasna: teror kojim se provodi subjektivno nasilje kao i naše suosjećanje sa žrtvama, u krajnjoj liniji služe kao mamac, odnosno veo kojim se prikriva stvarno nasilje i kojim nas se želi spriječiti da na njega obratimo pažnju. Četiri teoretska zadatka koja se mogu iščitati iz ove knjige i koja Žižek želi poduzeti da bi ukazao na opasnost udobne i pasivne pozicije koja nas sprečava da kritički mislimo sastoje se od sljedećih zahtjeva: pokazati kako je "strukturalno" nasilje smješteno u samom središtu globalnog kapitalizma, dekonstruirati medijsku sliku o zločinima, terorizmu i humanitarnim krizama (koje, baš kao i dobrotvorne organizacije i udruge za ljudska prava nisu ništa drugo doli krinke iza kojih se skriva beskrupulozno ekonomsko izrabljivanje, odnosno ideologija vojne intervencije koja služi ekonomsko-političkim interesima sprečavajući svaku radikalnu društveno-političku transformaciju), zatim otkriti istinske uzroke terorističkih napada diljem svijeta, te naposljetku, ukazati na činjenicu da se i rasizam i strah od Drugog nalaze u samom srcu liberalnih i tolerantnih društava Zapada koja su opsjednuta političkom korektnošću. Nasilje koje vrši agresor stoga je na paradoksalan način bolje od dobrotvornih organizacija jer se ono u odnosu na njih ne skriva i odmah pokazuje svoje pravo lice. Žižekov napad na liberale, dekonstruktiviste i multikulturaliste dolazi sa svih područja: on je jednako utemeljen u filmskoj domeni (primjeri Dogvillea i Zaselka), teorijskoj literaturi (Hegel, Benjamin i Balibar), kao i u medijskim fenomenima ("Rat protiv terora" u Iraku i opsceno američko podzemlje kao simbolički temelj mučenja koje provode američki vojnici). Kad je riječ o uzrocima nasilja i terora, trebali bismo se više fokusirati na naizgled "besmislene" i "iracionalne" provale gnjeva (poput onih u Parizu prije nekoliko godina) u kojima se iskazuje mržnja spram Drugog koja je, nimalo paradoksalno, posve u skladu s post-političkim multikulturalnim univerzumom toleriranja različitosti.
Logika kapitalizma u tolikoj je mjeri totalna da sprečava svaku mogućnost zamišljanja bilo kakve alternative, a shodno tome, i svaku mogućnost istinski radikalne promjene. Kad je riječ o argumentima protiv "velike" političke intervencije koja cilja na globalnu transformaciju, u diskusiji se gotovo u pravilu neizbježno navode katastrofična iskustva dvadesetog stoljeća koja su iza sebe, poput anđela povijesti, ostavila stravične ruševine, i time svaki razgovor o nasilju skrenule u tri smjera. Iako ih Žižek u ovoj knjizi eksplicitno ne spominje, ti smjerovi su vidljivi u argumentaciji koju koristi. Riječ je Habermasovom, Adorno-Horkheimerovom i Balibarovom shvaćanju nasilja: za prvoga je nasilje u dvadesetom stoljeću (ponajprije totalitarno nasilje) rezultat nedovršenosti prosvjetiteljskog projekta kojeg on u osnovi smatra pozitivnim emancipacijskim procesom; za dvojac Horkheimer-Adorno (čemu bismo danas mogli ubrojiti i Agambena) nasilje je upravo proizvod samog Prosvjetiteljstva, a za Balibara (čije teze Žižek obilato usvaja) nasilje predstavlja srž moderniteta koji je podjednako otvorio prostor za slobodu kao i opasnost. Preciznije rečeno, za Balibara je "ultra-objektivno" ili sistemsko nasilje "sastavni dio društvenih uvjeta globalnog kapitalizma i uključuje "automatsko" stvaranje izdvojenih i zamjenjivih pojedinaca poput beskućnika i nezaposlenih", dok se "ultra-subjektivno" nasilje odnosi na "novonastale etničke i/ili religijske (ukratko: rasističke) fundamentalizme".
Balibar se kritički osvrće na hegelovsko-marksističko shvaćanje "preobrazbe" nasilja u instrument historijskog uma, snagu koja stvara nove društvene formacije, smatrajući kako se katastrofalna greška marksizma (vidljiva i u današnjoj raspravi) sastoji upravo u tome što nije bio u stanju misliti onu vrstu nasilja koju se ne može integrirati u pripovijest o historijskom napretku. Svojevrsno "čišćenje" ovakvog argumentacijskog sklopa zbilo se tek u djelima Hannah Arendt (posebice u eponimnom eseju "O nasilju") u kojima se jasno razlikuje politička moć i puko iskazivanje moći društvenim nasiljem. Ovdje je od ključnog značaja upravo veza između nasilja i revolucije, tema koju Žižek u knjizi nekoliko puta otvara (govoreći o jakobincima, Robespierreu i Francuskoj revoluciji), ali joj ne posvećuje dovoljno prostora. Naime, ukoliko se nasilje sve do nedavno nije smatralo ključnim za ostvarenje ciljeva revolucije (teza koju zastupa Arendt i s kojom se vrlo lako složiti), onda se postavlja pitanje u kojoj se mjeri njegovi današnji oblici (primjerice, terorizam) moraju pokušati shvatiti analizirajući prije svega ideološke oblike koji su upotrebljeni da bi se ono opravdalo. Ako je u marksističkim terminima nasilje prije svega mišljeno kao sredstvo za postizanje pravednog (odnosno komunističkog) društva, onda je ono istovremeno i znak koji ukazuje na "autentičnost" bilo kojeg revolucionarnog projekta, kako to sa zrncem ironije na jednom mjestu kaže Fredric Jameson. Suspenzija nasilja stoga znači odustajanje od političke transformacije projekta, a njegovo prihvaćanje suspenziju onog etičkog. Ovaj parcijalni povratak marksizmu nipošto nije puka retorička gesta: korijeni teorijske analize nasilja nalaze se upravo u ideološkoj dimenziji marksizma koji je postao temeljem svake buduće teorije političkoga nasilja. Žižek se u knjizi ne bavi ovim pitanjima, preskačući ovaj ideološki transfer da bi se izravno vratio Benjaminu i njegovom shvaćanju sile, onako kako je izloženo u "Tezama o filozofiji historije" i "Kritici nasilja".
Nije slučajno da se Žižek na samom kraju knjige ekstenzivno oslanja na Benjamina. Upućivanje na "božansko nasilje" govori o "herojskom priznavanju suverenog odlučivanja"; ono bi trebalo biti shvaćeno, smatra Žižek, prije svega kao kataklizmičko, katarzično nasilje suverena koji djeluje na etički način i u potpunosti je suprotstavljeno stavu koji nalaže povlačenje iz svijeta (etičkog) djelovanja u svijet pasivnosti. Stoga se i završna rečenica ove knjige ("Ne činiti ništa ponekad predstavlja najnasilniju stvar koju možemo napraviti") mora shvatiti upravo na tom tragu. Žižek ovdje s jedne strane zagovara Bartlebyjevsku pasivnost ("Radije ne bih"), a s druge strane polaže nadu u neku vrstu "božanskog nasilja" koje bi predstavljalo jedinu autentičnu gestu, jedini istinski Događaj na tragu one poznate Heideggerove rečenice kako nas "još samo jedan Bog može spasiti". Ili, kazano Badiouovim riječima, to znači da "mitsko nasilje pripada poretku Bitka, a božansko nasilje poretku Događaja": ne postoje, kaže Žižek, "objektivni" kriteriji koji bi nam omogućili da prepoznamo neki čin nasilja kao božanski; "isti onaj čin koji se izvanjskom promatraču doima tek kao običan nasilni čin može zapravo biti božanski za one koji u njemu sudjeluju – ne postoji veliki Drugi koji bi jamčio za njegovu božansku narav; rizik njegova tumačenja i shvaćanja kao božanskog u potpunosti je na leđima subjekta."
Ovdje je Žižek posve jasan: "subjektivno se nasilje doživljava naspram nulte točke ne-nasilja kao narušavanje "normalnog" mirnog stanja stvari. Objektivno je nasilje, međutim, upravo ono nasilje koje podržava ovaj "normalan" poredak stvari." Znači li to da poziv da budemo pasivni i "ne činimo ništa" zapravo možemo shvatiti u smislu da "otpor znači predaju"? Kao što je već rečeno, problem s nasiljem je upravo u tome što se ne radi tek o pukoj "sili" ili nekom vidljivom činu brutalnosti: Žižekova je knjiga analitično, provokativno i filozofski poticajno štivo zato što dubinski promatra nasilje u širem spektru njegovih pojavnosti, u onom registru koji običnom akademskom empirijskom promatraču ili medijskom analitičaru svagda ostaje skriven. Nasilje ukazuje na jedan mnogo dublji, ontološki sudbonosan problem: može li se iznaći takav oblik subjektivnosti koji će se zasnivati na istinski revolucionarnom nasilju, nasuprot neautentičnom, ekscesnom i nelegitimnom nasilju kojeg provodi država? Naravno, kao što je poznato, san o revoluciji bez nasilja je poput sna o "revoluciji bez revolucije", što je među prvima na najbrutalniji način shvatio Robespierre.
Ne sastoji li se onda istinski revolucionarna (i autentična) gesta upravo u "besmislenom", iracionalnom i nefunkcionalnom nasilju bliskom onome o čemu govori Benjamin, nasilju koje nije utemeljeno ni na kakvim utilitarnim ili ideološkim okvirima i razlozima, nasilju čiji pokretač ostaje zauvijek nevidljiv? Vratimo li se na svjetovnu razinu, pitanje koje se ovdje implicitno postavlja vrlo je često u Žižekovom opusu i najčešće ima jednoznačan odgovor: treba li samo reformirati svijet (društveno-politički-ekonomski sustav) ili ga treba radikalno preobraziti? Može li ga se potkopavati iznutra ili ga je potrebno u cijelosti napustiti i inzistirati na radikalnoj i dramatičnoj preobrazbi? Žižekove refleksije o Lenjinu i sv. Pavlu na suptilan i manje izravan način nastavljaju se i u ovoj knjizi u kojoj se opetovano tvrdi da "radikalna demokracija" i dalje nije dovoljno "radikalna" stoga što nastavlja igrati igru liberalnog kapitalizma. Suvremena ljevica na različite načine reagira na hegemoniju globalnog kapitalizma i liberalne demokracije kao njegove političke proteze: ona se može i dalje nastaviti boriti za promjene unutar postojećeg sustava (npr. socijaldemokratski Treći put) ili pak može ne činiti ništa i čekati "božansko nasilje" koje će pravedničkim gnjevom (ali bez etičkog stava u pozadini) razoriti temelje nepravednog svijeta. Već spomenuti paradoks predstavlja kamen smutnje brojnim Žižekovim kritičarima koji mu, osim nekonzistentnosti, zamjeraju i to da navodno ne nudi nikakve istinski progresivne ili transformativne alternative, već samo propagira praznu negativnost "aktivnog nihilizma". Posve je jasno da takva kritički nastrojena argumentacija promašuje poantu: radi se upravo o tome da "agresivnu pasivnost" pri kojoj akteri u društvenom prostoru i javnoj sferi djeluju baš zato da se ništa ne bi promijenilo (prema poznatoj Viscontijevoj maksimi kako se "sve mora promijeniti da bi sve ostalo isto") treba zamijeniti "pasivno-agresivnim ponašanjem" i povlačenjem iz javnog prostora.
Žižekova prilagodba filozofije retorici masovnih medija te radikalna kritika ideologije neoliberalnog globalnog kapitalizma koju provodi i u ovoj knjizi (zbog koje je uspio doprijeti do široke publike ali i izazvati bijes liberalnih ljevičara) zasniva se na propitivanju načina na koje takva ideologija (kao "strategija metapolitičke kulturne borbe") strukturira društvenu zbilju i postupno se preobražava u novi postmoderni kulturni sustav u kojem postoji vrlo malo mogućnosti za neku novu socijalističko-emancipacijsku perspektivu. Trijadi spomenute demokratske ideologije, političke hegemonije i neoliberalne ekonomije (kojoj odgovaraju pripadajući stadiji Imaginarno, Simboličko i Realno), možda bi odsad trebalo pripojiti i trijadu simboličkog, subjektivnog i sistemskog nasilja koja na jednak način odražava stupnjeve odnošenja spram društvene zbilje, stupnjeve u kojima se reflektira nešto mnogo više od uobičajene predodžbe nasilja kao puke fizičke sile ili prinude. Riječ je o nasilju koje na simbolički način odražava ono Realno, sublimni objekt utjelovljen u jeziku koji omogućava da se sustav (poput države) reproducira kao čisto nasilje spram kojeg je nemoguće zauzeti neki drugi stav osim "aktivnog nihilizma". Možda je takav nihilizam doista najradikalnija i "najnasilnija stvar" koju u današnjoj globalnoj konstelaciji možemo napraviti.




Post je objavljen 26.05.2008. u 00:51 sati.