Na busu za špansko, točnije za saavski most, koji je krenuo iz botinca negdje oko pola šest popodne ove nedelje, sinulo mi je nešto. Sinulo mi je da smo svi mi ljudi izumirajuća vrsta. I da ako padne komet na planetu ili da neki borgovi unište našu zemlju da bi na njeno mjesto stavili veliki svemirski aoutoputski kraćac, naša vrsta bi nestala. Nebi je više bilo. Tako da da, u nekom globalnom, ili bolje, općem smislu, nas treba čuvati. Naš okoliš treba čuvati.
Uvijek sam tvrdio da nije Bog taj koji djeluje na misterioznam načinima. Ljudi su ti koji djeluju na misterioznim načinima. Nismu ni naši načini jasni.
Vozio sam se tim tramvajem broja pet prema prečkom i sinulo mi je da imam probu u sedam sati. Sjeo sam i pisao, ili bolje, nadopisaovao pjesmu za čiju je drugi član napeg duo sastava odsvirao rif na koji sam ja odsvirao fenomenalan ritam kojeg sam odmah nakon toga tako temeljito zaboravio da je moj zaborav utjecao i na njega, stoga smo se ni on ni ja nismo sjetili. Šteta, jer sjećam se da je bio fenomenalan.
Probudio sam se u pola jedanaest. Bio sam u krevetu do pet. Proveo sam jedan od onih dana za koji kaću da bi ga trebalo tako provesti.
Post je objavljen 25.05.2008. u 23:56 sati.