Zar trazim previse? Ocito. Ponovo mi naviru suze. Ponovo nesto zelim.
Fali mi topli zagrljaj. Ljubavi.
Pitam se jeli ovo stvarno zaludjenost? Ili je jednostavno preslo na visu razinu, zaljubljenost?
Mislim kako mi je svejedno za njega, da ne zelim biti s njim. Ali onda samo jednom rjecju sto mi napise, pozelim ga zagrliti.
Mislim kako ga ne zelim vidjeti, ali kad ga vidim noge mi otpadaju.
Vozim se po cesti u beskonacnost.
Razmisljam. Ona mi je rekla da pokusam. Da nemam sto izgubiti. Po mojim pricama sta sam joj ispricala, izvukla je da se i ja njemu svidjam.
A odavno sam izgubila povjerenje i neku sigurnost u decke. I uporno tvrdim da me on mrzi i prezire. Sto nije istina. Ali ja kao ja, stavila sam si to u glavu.
Derala se na mene, da me vise ne zeli vidjeti tuznu, nego sretnu. Da ne zeli vise vidjeti suze u mojim ocima zbog nekog decka.
Htjela sam zaplakati, govorila mi je da ja to mogu. Ja sam tvrdila da to nemogu, da ja nemam snage i hrabrosti za takve stvari.
Voljela bih da to mogu. I mogu si sad stavit u glavu da mozes ti to. Ali kad ga vidim, necu moci. Uostalom, zar cura mora napraviti prvi korak? Mada je to sad moderno.
Zao mi je zbog jedne stvari. I zaliti cu zbog toga. Zvao me na pice. Umjesto da sam sjela u auto i otisla, rekla sam mu da spavam. (glupaco!).
Jesam, glupa sam. Znam. Propustila sam priliku.
Zar sve mora biti tako. Umjesto da ja gradim neku pricu, ja ju rusim.
Post je objavljen 25.05.2008. u 18:22 sati.