Ali da li je to ono što stvarno želim? Dio mene govori 'DA', a dio...ovaj drugi dio...ne govori ništa - pravladava strah. Upravo zbog tog straha mi manjka hrabrosti. Znam da griješim, svi mi to govore... I tužna sam što mi ne želi dati bar jednu šansu. Žao mi je što nikada neće uopznati pravu mene. A da li bi bila sve ono što on želi, traži...? Ne znam...Baš se pitam bi li neka dala život za njega? Da netko uperi pištolj u njega (na svijetu ima svakakvih sranja), bi li ona rađe dala svoj život, samo da spasi njegov? Da li bila spremna zbog njega na sve? Da li bila uz njega i da se, ne daj Bože, teško razboli? Da li bila uz njega i da je prikovan za invalidska kolica? Znam da ja bi. Bez sumnje u to. O tome pričam... To još nikada do sada nisam osjećala,nikad prema nikome... Dobro još sam mlada, ali opet... Zato mi je nekako teško pustiti ga samo tako i ne reći mu što mi znači... I uvijek mi mami osmijeh na lice... Baš se osjećam nekako dobro, sretno, zadovoljno kad ga vidim iako znam da nije moj i da vjerojatno nikad neće ni biti. Ponekad stvarno mislim da nisam normalna. Ali nije ni bitno, samo želim da on bude sretan. Želim da bude nasmijan svakog dana, želim da tuga nikad ne vidi njegovo lice... Kada bi mi netko obećao da će od sada pa do kraja svog života biti najsretniji čovjek na svijetu, da će imati SVE što poželi, ljubav svog života - osobu kojoj će znaćiti barem upola ovoliko koliko meni... Ali pod uvijetom da ga nikad više ne vidim, bilo bi to za mene pravo mučenje, makar plakala svakog dana... Vjerujte mi učinila bi to, SVE SAMO DA ON BUDE SRETAN jer ako je on sretan i ja sam, iako znam da nikad neću biti ta koja ga usrećuje.....
Post je objavljen 25.05.2008. u 16:56 sati.