Nastaviću ovu priču, koliko god bila teška, koliko god se nekome činilo da svoju patnju želim zaboraviti na ovaj način. Ne dragi moji prijatelji, ja samo želim da ne zaboravim, ne želim da se i u ove kasne sate kad ovo pišem, moja sestrica osjeća sama, želim da zna da sam u svakom trenutku sa njom. A dragi moji, danas sam opet dugo razgovara sa sestricom, opet je bila takve-takve volje, ohrabljuje na trenutke sebe, mene i maloga svoga sina koji se igra kraj njenih nogu. Kaže mi, "ma braco, bit će sve u redu", a ja sa druge strane gledam u stranu jer ne mogu joj dati do znanja koliko mi je teško, jer znam da je svaka minuta za nju dragocjena, da je svaka minuta koja je njoj data meni vječnost, a htio bih se mjenjat, htio bih minute a da moja sestrica ima moju vječnost. Htio bih, dragi moji prijatelji, da njena vječnost bude lijepa, lijepa kao što je ona izvana i iznutra. Htio bih da joj pokolinim osmjeh, sreću, ali to sve slabije uspjevam, sve više i ja nemam snage, iako sam rekao da ću joj u ovoj svojom voljom , svojim nastojanjem da promjenim nešto na drugi način, pomoći, ali vijerujte mi sve više posustajem, Druga stvar, danas, danas sam bio tako iscrpljen, umoran, samo sam želio bježanjem u snove izbjeći bilo kakvi razgovor o mojoj sestrici ili sa njom, medjutim nisam mogao izdržati, nisam mogao preskočiti jedan dan, ne to bi bilo previše, treba me. Ti, dragi moj prijatelju, koji budeš ovo čitao, nemoj molim te nikako shvatiti ovo kao neku agoniju, kao neko pisanje radi pisanja, ovo je moj razgovor sa imaginarnim prijateljem, jer sam zasada sam. Hvala ti!
Post je objavljen 25.05.2008. u 01:04 sati.