Park mladenaca. Između Trnskog i Sigeta. Sigeta, ne Budimpešte. To je za one koji znaju razliku između alternative i solucije, a i dok je geografija bila zemljopis.
Mlađe dijete juri 300 na sat istovremeno u svim smjerovima. To se zove jutarnja šetnja. Konačno ga vlovim, i taj čas mislim da nije za oko ali je praktičan onaj podvodac kaj vezuju decu okolo torza da ti ne zgiba dok nekom izgovaraš dobar dan.
Kad, ide jedan gospon, odma da velim da se zove Ivan, da pojednostavnim. Ali, kaj on vodi!? Pesa. Mešanca isto 300 na sat al ne po jurnjavi nego izgledu, ljudi, koje boje, možda ću pogriješiti redosljed: glava bez piknje, gala smeđa, ko čoksa, pa bijeli korpus, a zadnje noge, guza i rep tamno crni. Naravno, ni blizu koja bi rasa mogla biti prije 30 generacija, noge kratke, oči divne tamne, nezainteresirane, kao, ja sam svoje obavil, a gazda kad oće šetati, bum ga još malo prošetal.
Nemrem zdržati, dobar dan, dobar dan, čujte oprostite ali ovak nekaj, to je vaš pes, koje boje i to. Je, veli, to svi vidiju i tu i tam neko iskomentira. U taj čas cucak se sedne. Da sedne. Legne. Lege artis. Ni glavu ni htel državi u zraku, skužil je, valjda je mislil, evo, opet ista tema, bum si malo othenkal.
Je, ali moj sin s percepcijom od 140 po nekim autorima, veli, je, u redu vam je striček pes, jel ga mogu pošmajhlati (prodana duša, već ga je i za rep vlekel, provjerava da to nije pastom za cipele malo zrihtano, te boje a sve za šetnju po Parku mladenaca (/Trnsko, Siget, mislim/), ali, veli, aaaaaa, kaj je to pajcek na vašoj jakni? Mali prozirni pajco, privjesak za ključeve, plavi, ma čist hercig.
I tu je bil red da se upoznamo, veli gospon - Ivan, je, to ti je sinek reklama za neku banku, znaš, kao kasica... Nemre to biti kasica, premali je, veli, znaš sinek... Ma ne, to ... Aha, da, samo reklama. Joj kaj je lepi MAMAAAAA, JA BI TAKVOG PAJCEKAAAAA, AAA, MAMA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Mama crveni, znaš kak je kad dijete provaljiva, koma, a ispričava se gospon Ivan, veli: Sinek, to mi je dal moj najbolji prijatelj, tak volim tog pajceka, i meni je dragi, zato sam si ga obesil za cifršlus, znaš. - Dobro, a mogu ga samo malo pogledati? - Je, možeš. - Gleda sin Strelac pajcu i veli: Ovaj pajcek ima srce (ustvari je u sredini tog pajceka od prozirne plave plastike zaostal komad zraka, pitaj boga kojim povodom).
Gotovo. Panika. Skida Ivek pajcu, veli, ne, ovo je predivno, ovo dete je vidlo srce u pajceku, pa to je fenomenalno, evo sinek, striček ti da gicu. Mali neće, nesme, gleda mene, boji se. Kak sam ja zamuknula, a što mi se vrlo neredovno događa, dok sam se snašla, u zraku su bili svi mogući planovi gdi bu pajco visil i kome bu ga sve pokazal. Kad se jesam snašla, velim čujte ovo nije u redu, to Vam je od prijatelja – ma kakvi, nema šanse, veli gospon Ivan (Rak), dete je vidlo srce, mora imati pajcu. Pa čujte, to bi mogla biti i šuplja jetra, velim ja, pokušavajući više bez nade vratiti pajcu, ono ciroza, veli Ivan - je duhovito, ali nemojte, nek se dete veseli. Tu mi nastavimo pričat jedno ćuku i pol, cucak si odremal, malo je čak i zahrkal, moje dijete ni metar od mene, dagle pajcu, e ljudi moji kolke sam igračke kupila, niti jedna nije imala isti efekt.
Rastanemo se s nadom da bumo se opet vidli, ja predložim da se menjamo za ono tebi dete meni pes, neće, veli, imam doma, jedno mi je dost.
Pa kak se privjesci nosiju po torbama, tak je i moj Strelac metnul pajcu na torbu, kraj bokserske šake s američkom zastavom, Kenny visi sa strane, mrtav (pretpostavljam da je bil mrtav jer je imal krila anđela), jedan lanac bez privjeska i jedan lanac sa špagicom u bojama kaj mu je splela sestra iz zajebancije. Veli, to ti je unikat, to nema niko. A on popušil i fura. On to sve tak ozbiljno shvati a ja najozbiljnije 4. dan kad je osvanul bez pajceka. Doma koma. Urnebes. Skužimo ko je popalil gicu u školi, teško odbolujemo, izbjegavamo Park mladenaca (Trnsko – Siget) da ne sretnemo gospona Ivana i tak.
Prođe debelo dve godine ak ne i više, kad u javnoj ustanovi di delam jedna gospođa pravnica, nek se zove Mirna, kakav je pravnik, bila bi i psiholog i prije ove priče, i fura isto takvog pajceka na ključevima, samo žutog. Ja se rasplačem, ispričam joj priču, žena se smije oko glave, veli dajte ženo, nemojte biti smiješni, evo vam pajcek. Ma kakvi, opet ja neću, kak veli moj prijatelj Boris (Jarac), nama Hrvatima kad se nekaj nudi besplatno, automatski odbijamo. Ma nema šanse, uturi meni Mirna pajcu u ruku, veli kad bum trebala nekaj za prepis bute mi napisali. Ma velim, prepisala bum Vam i Bibliju if neseseri. Nađem njoj za uzvrat drugi dan, nemrem ostati dužna za takav poklon, jebote, nekaj kaj sam dobila za 16 rođendan, nije taktično, ali kolegica koja mi je to dala je to davno zaboravila, a bila Dubrovčanka, a pošto je Mirna Dubrovkinja (ono je bilo u Jugi, a sad je Lijepa naša koja pajceke uvozi), svi sretni. Veli Mirna, jaaaako lepo, ali to je unikat, pa Dubrovnik. Velim, pa kaj, ak Vas ne vređa, meni ne treba, nije Zagreb, a Vi bute to dali bratu kad mislite da bu ga to veselilo. Nije brat to ni videl, jer je vidla Mirna potpis na tom komadu metala, neka legura, pa nešto onak, zgodno, uvijeni osmerokut, pa znamenitosti Dubrovnika, snašla se uglavnom.
Doma raspašoj. NEDAMPAJCEKA!!!!!!!!!! Ja se furam na Nokliju 3310, novi Samsung sam poklonila studentici (jebote, pišem poruku i upucam se u internet, zaboravi!) Nije žvaka za seljobera. Mali ti si dobil bajk, tensice, troje traperica, 5 kila čokolade, NEDAMPAJCEKA!!!
Prolaze horor dani (i noći), svi pasu mog krmka na ključevima i jedan dan u Unionu padne priča kak obožavam Garfielda. Imam njegov lik na lončeku, figuricu na kompu, naljepnicu na frižideru (piše Make Lunch, not War), za nešto specijalno sam od Bibe Jagode (njen znak ne postoji u Zodijaku) dobila i kasicu, leno Gari sedi u fotelji, pa sve njegove stripove, pa još jednu figuricu kaj drži u ruci transparent s tekstom – I AM SIMPLY THE BEST, pa privjesak na ključevima. I pokažem privjesak na ključevima, Garfield. Ali, do njega visi pajco od Mirne! Joj, veli Boža kaj dela u Unionu, gle pajceka, to je od banke di radi moja frendica. Prisutnih 5 ženskih glasova se stopilo u jedan urlik, kakofonija zvukova, ali se iz navedenog dalo razabrati da su svi prisutni spomenuli Božicinu mamu i pitali Božu da zakaj svakoj od prisutnih, naravno svaka je misla na vrlo ponaosob sebe samu herself, nije donesla takvog pajcu. Niko ne pita za mog Garfielda. (Krivo postavljeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava ex lege).
Boža nas skine s muke, veli to više ne delaju, ali veli meni, ko zna kak sam gledala, ako je kod vas doma takva situacija, da se ne zakrvite, bum pitala frendicu jel može dofurati pajcu.
In d mintajm, mlađe dijete uništilo svoj bicikl, pa uzelo bez pitanja, jasno, ne bi ga inače dobil, sestrin i uništil ga kod mog Bivšeg na selu, totalka. Skoro smo se obje rasplakale, A LJUDI MOJI nema te mašte koja bi tak nekaj napravila od novog bajka. Opće ni ličilo na bajk. Fali pol guvernala, da pol, dve polovice, naslućuješ di su bile gume, okvir bezbojan, mislim da je prije sela bil zeleni, sic liči na loptu za ragbi, katastrofa.
UBACITI BICIKL
Studentica guta mržnju, suze, revolt, ako progovori rigala bu vatru, vidim ja vrag je zel šalu, već joj se dimi na uha sad bum doma čula o tome kako je sav ljudski rad unaprijed osuđen na propast (Mopasan) kako Čovjek imbecilno zvuči (no dobro, slično, Gorki), Zola bi imal kaj dodati iz nekog rudnika, pa Niče i to, i dođemo tak doma, ja otraga, da me ne potčkali, mali je zbrisal bivšem ocu, ali ova kad popizdi, da me ne pogodi munja iz gelendera u haustoru. Sa strahom vadim plavog Božicinog gicu uz popratni izraz lica idiota u punom cvatu i tekst koji može razumjeti samo onaj tko je čitao Džoni se sprema u rat (kaj očete, to je tak stara knjiga, BIGZ-ovo izdanje) i nudim pajceka. Tu je kraj priče. Naprasno. Izraz lica je neopisiv. Ko šiša onu ćelavu Mona Lizu. Osim toga Mona na talijanskom znači zdapi, i ko se njome još bavi. Izraz lica moje kćeri je ono kaj bi Leondarda hitilo u bad mood tak da – da je kojim slučajem živ a fala bogu da više nije, ne bi garantirano više niš proizvel ni prenio na platno. I promovirao bi homoseksualnost do te mjere da nit bih ja ovo pisala nit bi ko strpljiv ovo čital. Odumrlo bi čovječanstvo. Sve zbog jednog plasitčnog pajceka. Plavog.
Post je objavljen 24.05.2008. u 14:54 sati.