Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.
K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.
(Job 14:1-2)
Zamislimo se malo o tome.
Život je kratak.
Tek što smo počeli razabirati gdje se nalazimo i kamo nam je ići, već se primiče kraj.
I što god mi uradili, nemoćni smo to promjeniti.
Jedino što možemo promjeniti jest naš odnos prema životu.
Mi smo stvoreni da bismo uživali prisan odnos s Bogom i već na samom početku mnogo nam je bilo dano:
I blagoslovi ih Bog i reče im: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!" I doda Bog: "Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu!
(Post.1:28-29)
Kada je Bog stvarao svijet, obdario nas je darom primjerenim svojoj veličini – dao nam je sve!
Ali, nama to nije bilo dovoljno.
Namjerno kažem: nama.
Ne nekom Adamu i nekoj Evi, nego nama.
Jer, mi smo njihovi potomci.
Mi baštinimo posljedice njihovih odluka.
Danas smo upravo mi oni koji živimo takav život zato što oni, tada i tamo, nisu bili iskreni.
Nisu bili iskreni prema Bogu, ali usudio bih se reći kako nisu bili iskreni ni prema sebi.
Oni su znali što su uradili, a Riječ Božja svjedoči za to:
Zatim reče Bog: "Evo, čovjek postade kao jedan od nas - znajući dobro i zlo!
(Post:3:22a)
Iako su mogli kazati istinu, Adam i Eva izabrali su laž.
A njihova ih je laž osudila.
Znamo, pokušali su se sakriti pred Bogom, upravo kao što to i mi danas često radimo kada znamo da smo počinili neki grijeh..
No, čak i kada bismo mogli umaći Bogu, naše nas riječi i djela izdaju. Baš kao Adama:
Nato mu reče: "Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?"
(Post.3:11)
Ne čudi, zbog toga, zaslužena osuda zbog neiskajanog grijeha:
Zatim reče Bog: "Evo, čovjek postade kao jedan od nas - znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!" Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet.
(Post.3:22-23)
U našoj je prirodi da uvijek kada počinimo grijeh poželimo lagati kako bismo se opravdali!
Ali, i u mnogim drugim situacijama pokazuje se naš kronični nedostatak iskrenosti.
Iako bi trebali uvijek biti iskreni, stalno smo iznova kušani nešto slagati ili zatajiti.
Svi vrlo dobro znamo koliko su istinite Pavlove riječi iz Rim.7:24 :
Jadan li sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?
No, vrlo često zaboravljamo slijedeći stih:
Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem!
Uistinu, nismo prepušteni sami sebi.
Mnogo puta ćemo čuti nekoga da kaže kako u životu postoje neke situacije u kojima moramo lagati.
Prisjetimo li se samo onoga što svakodnevno proživljavamo u svojim životima, lako nam se može učiniti kako je ovo vrlo razborita tvrdnja.
Ali, to je laž!
To je najbezočnija sotonska laž koja napada samu srž onoga u što vjerujemo i što ispovijedamo.
Svaki put kada posegnemo za laži u svom životu mi se odričemo spasonosne sile Božje!
Svaki put kad slažemo mi kažemo Bogu: 'Oprosti Bože, ali ova je situacija prevelika za tebe'.
Kao da mu kažemo: 'Ja znam bolje.'
Tada često i sami sebe lažemo uvjeravajući se kako Bog zna da je upravo ta situacija bila preteška za nas pa će nam stoga on sigurno oprostiti.
Ali, nije li taj isti Bog kazao:
Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati.
(1.Kor.10:13)
I dalje, zar nije kazano:
Što ćemo dakle na to reći? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?
(Rim.8:31)
Ako smo uistinu Kristovi, nemamo drugog izbora nego odvažiti se biti iskreni.
Na koncu, pisano je i ovo:
U svemu tome sjajno pobjeđujemo po onome koji nas je ljubio.
(Rim.8:37)
Post je objavljen 24.05.2008. u 14:01 sati.