Zašto me jednom u životu svi ne mogu ostaviti na miru?? Da se ohladim i da se smirim. Nije mi do ničijeg razgovora u ovom trenutku, jer svaki razgovor završava na ajd bok, i ne da mi se pričati. Ne da mi se stvarno, samo bi legla, zatvorila se u sobu, nabila slušalice i mp3 koji btw. neaam, i ništa više.
Ne da mi se njoj opravdavat, niti njoj i svima ostalima. Ako sam jednostavno rekla da ne mogu, da neću ili još bolje da ne znam, ond nek tako i ostane. Zar uvijek treba objašnjenje postojati, i zar uvijek sve mora završiti na istome?
Ja se promijenila? Ja sam drukčija? Ja više nisam kao prije?
A jbm mu miša, možda nisam, ali ljudi se mijenjaju kvragu, nitko ne ostaje isti. Ako ništa drugo, odrastamoo. Nismo više djeca, postajemo ljudi možda. Možda nam se razmišljanja mijenjaju i možda se razilazimo na područjima nekima.
I ne znate koliko bi išla s vama sutra van, ali za inat ne idem, pa ne idem. Boli me briga. Glupo je od mene to, to znam, i bezveze. Kao dijete se ponašam, ali jebga, šta bi ja sad trebala. Tako sam odlučila i zdravo.
Ma, pretjerujem, pretjerujem. I radim od sebe neku žrtvu i budalu, Bože sveti, glupa sam.
Kako ne shvaćam??? Majko sveta, fuj. Ne razumijem kako ljudi uopće mogu kraj mene živjeti i kako itko može sa mnom vrijeme provoditi. Kad samo svima krivo pričam, kad svima samo tlak dižem, i kad nikome nikad ne uspijevam pomoći, i to baš onda kad trebam. Možda iam razmišljanje odvratno, ali sad u ovom trenutku nemam ništa pametnije u glavi. Jednostavno..
MOžda stvarno takva i jesam.
Ali meni samo trebaaa jedna obična riječ, jedan ooobičan zagrljaj. NIšta više, ništa više ne tražim.
I možda je to i sebično. Možda ja to nikome drugome ne pružam i onda to tražim za sebe. Možda stvarno..
Ne znam, sad me uhvatilo ono nešto kada samo loše riječi izaze iz mene, kada ne mogu ništa lijepo reći. Ali proći će i to, znam da hoće. Uvijek prođe, i uvijek uhvati svakoga. I tako to ide.
Tako je sve to oko nas.
I sav taj život se sastoji od uspona i padova.
Veselja i tuge.
Smijeha i plača.
Ljubavi i mržnje.
Ne poznajem mržnju. Ne želim je poznavati. Fuj to.
I evo sad opet Nina priča, priča i priča, uvijek istu stvar. Neka, hvala njoj, ali do mene doprijeti.. Teško. Nešto sam u glavi zamislila i neće samo tako van. Više ne zamaram nikoga, jednostavno ne želim ikome više svoje neke gluposti i navodne probleme navoditi kao smak svijeta, kad je uvijek na sve tako gledam, i zato manje pričam o tome, i kada mi je nešto, malo manje pričam i onda nastane problem. Pa što ti je? Što te muči, ja uporno ništa, i onda: Pa ti ništa ne želiš više nama pričati, ti ne želiš ovo ti ne želiš ono. Šta ti mi nismo prijateljice? Šta smo ti mi?... A ja onda samo ne mogu ništa. Samo gledam u njih,bez teksta. I držim dalje u sebi jer sam rekla. Jer znam kad bi im išla reći da me muči ne znam ni ja sama kakva glupost, da bi samo, joj daj šta si glupa, šta izmiišljaš blabla bla, a ja tada očekujem samo njiihovu ruku na svom ramenu.
Ja znam da ja to iam, i da će mi uvijek to pružiti, ali jednostavno ne mogu kao prije ništa, jer sam odlučila.
Ma joj ovaj cijeli post je krivo napisan. I sve je krivo. I sad bi ga trebala obrisati no zbog čega.?
Neću. Zašto bi? Ako je to to što sam mislila i što sam ufff. Nasfsnksdnfksdnf
Ne mogu
uvijek može biti goreee
naravno. i zato čemu sad ovakve riječi i ovakve gluposti?
Bar sam se sad ispucala. A sad idem od jedne od jedne prošetati i sve lijepo riješiti, bit će nam lakše. Stiiiižem.!
Post je objavljen 23.05.2008. u 14:15 sati.