Uskoro je pred nama izronio sivi gradić, utvrda, i znali smo da nas put vodi kroz nju. I da nemamo izbora. Uveli su nas u sjevernu kulu gdje je za stolom sjedio čovjek u sivom ogrtaču. Bio je star, prosijede kose i crnih očiju. Pozvao nas je da sjednemo. Kao što će nam Beathor objasniti kada izađemo iz utvrde, bio je to grey robe, jedan od onih koje je stvorila božica Takisis, koji su posebni po tome što posjeduju Umjetnost i mogu se boriti. Mag nam je ponosno ispričao kako ih je porazio crveni mag Mordred tako da im je dao nacrt kako napraviti pravi Dragonlance, a osim njih uspio je nasamariti i samog Hidukela, Princa laži. U svakom slučaju, grey robe nam nije dao nove informacije, ali smo zato mi njemu morali objasniti o crnoj krljušti i Fistovim ogrlicama. Kada smo spomenuli Fista, njegovo držanje se promijenilo. Pustio nas je da prođemo bez daljnjeg zadržavanja. Prije polaska pozvao je Barahira da popričaju nasamo. O čemu, nismo saznali.
Slijedeća dva tjedna prošla su u sivoj magli pustih ravnica. Ponekad nam je monotoniju putovanja prekinula borba sa mjesnim beštijama, nijedna vrijedna pamćenja. Iako, važno je istaknuti Barahirovu iznimnu sposobnost baratanja oružjem. Čuvali smo si leđa, i svakim danom bili sve bliži. Ionako smo jedni drugima bili sve u tim sumornim danima i crnim noćima. Putovali smo, grabeći sve dalje, dolazeći sve bliže… čemu? Sudbini, recimo to tako.
A onda je naše jednolično putovanje osvježila nova rasprava. Naime, došli smo do točke od koje smo lako mogli skrenuti za Neraku, što je našeg maga oduševljavalo. Tvrdio je da će to biti pravi izazov i, ako uspijemo išta naći, tako ćemo pomoći našem konačnom cilju. Dula se složila s Beathorom, ali Barahir, Fengar i ja smo ih uspjeli odgovoriti od odlaska u tu crnu zemlju u kojoj su na svakom uglu vrebale opasnosti.
Čini se da je naše slaganje dalo hrabrosti Barahiru i učvrstilo njegovu vjeru u našu odanost misiji. Navečer, kada smo se smjestili u kamenu izbu koju nam je načinio klerik, Barahir je napokon otvorio svoju dušu i počeo pričati o sebi. On je jedini, posljednji, pripadnik svoga reda koji ne postoji već stotinama godina. Njihova je posebnost i velika čast pristup Tobrilu, knjizi u kojoj je sve zapisano i sam Barahir čitao je njegove dijelove. Zbog neke pogreške iz prošlesti, koja je očigledno bila suviše bolna da bi je podijelio i sa kim, probuđen je iz sna i poslan da spasi svijet od Gotmungove prošlosti. Naravno, čuvajući Mormegil. Njegova saznanja kazuju da se sve rase moraju ujediniti i da je to jedini način kako poraziti Prvorođenog. Solamnija će pasti, bit će izbrisana s lica Krynna. Također je znao i više o crnim jahačima: oni dolaze iz Nerake, iz njezinog tamnog srca utjelovljenog u Takisisinom hramu koji je nekoć pripadao Kingpriestu. Budući da je Kraljica odbačena i njezinog zviježđa više nema na noćnom nebu, nije vjerovatno da je ona uplela svoje prste u to. Magu su počele padati na um ideje o tome kako bismo trebali odnijeti crnu zmajevu krljušt u hram i tako prizvati Kraljicu, kako bismo mogli otvoriti portal bogovima da se vrate, kako bismo mogli uništiti kamen temeljac hrama… no, njegove ideje nisu padale na plodno tlo. Crni jahači su samo još jedan razlog više zašto smo odlučili ne ići u Neraku, nego još brže pohitati prema Zmajevim planinama i Bahamutu Zlatnom. Jer u bitci kada je Gotmung poražen, zlatni je zmaj odnio ma tamo gdje je iskovan i nitko osim njega ne zna gdje se to mjesto nalazi. Bahamut Zlatni, jedan od prvih zmajeva koje je stvorio Paladin, još čuva njegova esenciju u sebi što ga čini…jednim od bogova. Barahir tvrdi da mač nije iskovan sam: još jedan predmet, sestra, družica, jednako moćna – sjekira kojoj se gubi trag, moguće je oružje protiv Gotmunga i samog Mormegila. Pogled mi je odlutao do Duline sjekire. Je li moguće…?
Post je objavljen 23.05.2008. u 13:37 sati.