Da...moja tišina definitivno dugo traje... još uvijek osluškujem njenu jeku koja se s vremenom stvorila... Ne, ovo vrijeme nije dobro za mene... Barem ne ovo u kojem se trenutno nalazim... Izgubila sam se u ovom burnom vremenu sadašnjice i to je ono što uznemiruje moju nutrinu... Danima pokušavam pronaći riječi, inspiraciju, ali sve je jednostavno tako mrtvo... U meni je nastala blokada koju bezuspješno pokušavam ukloniti... Zabrinjava me to... Riječi koje su mi nekada pružale utjehu sada više ne naviru... Osjećam se kao da je mojim mislima zavladala praznina... Pokušavajući otkriti razlog moga stanja, došla sam do jedne, nimalo iznenađujuće i, sasvim istinite činjenice. Užurbani život kakav sam počela živjeti ne daje mi disati. Ne daje mi prostora u kojem ću odmoriti svoje besciljne misli, svoju dušu. Postala sam previše zaokupljena masom drugih stvari i zadacima koje sam pokušavala rješavati. Stvar je u tome da svijet u kojem živimo nije svijet u kojemu smo nekada živjeli. S druge strane, nije istina da ne možemo odvojiti malo vremena za sebe... Naravno da možemo - sve je stvar organizacije... Organizacije koja meni, očigledno, fali...
Ona ista tišina koja je u meni započela dobivati tužnu notu potaknula me na razmišljanje... Osim toga, zadala mi je zadatak... zadatak koji ću se ja žarko potruditi ispuniti... i nadam se da ću u tome i uspjeti...
Post je objavljen 22.05.2008. u 01:02 sati.