bilo je to prije 3 mjeseca, meni pomalo tužnog dana. stavila sam pirs na usnu, doma nisam nikome rekla da ću to napravit pa su svi bili pod stresom i u šoku. bila je večer i tata je skužio da imam pirs. poludio je totalka. taj njegov grub glas, riječi su mu samo skakale iz ustiju. sve uvrede. rastužila sam se jer nisam znala da je on zapravo takva osoba. krenula sam u sobu sva rasplakana. crna šminka oko očiju se razmazala, izgledala sam kao zombi. sestra me vrijeđala, mama, tata i djed. bila sam u totalnoj komi. toliko sam bila tužda da sam poželjela da moja pokojna baka bude kraj mene. jezivo al istinito. ona me jedino razumjela u svakoj situaciji. suze su tekle niz lice poput slapova, nikako da stanu. zatvorim oči, a one samo teku, teku i teku. konačno sam zaspala. inače spavam sa sestrom u sobi. u jednom trenu me probudio neki zvuk. slušala sam to neko vrijeme. kao da netko grebe po podu. imam mačke al su sve bile u kuhinji. moja sestra je spavala. čula sam nekakve korake po sobi. približavalo se. uhvatila me zima što je čudno jer sam bila pokrivena sa 2 deke i jednim poplonom i još sam k tome imala na sebi debelu majicu i duge hlače. počela sam se tresti. bilo me strah. nisam htjela budit sestru jer znam da bi i nju bilo strah više nego mene. i dalje se čuje zvuk grebanja po podu. digla sam se da to čujem malo bolje. beeeeee. ja sam krepala od straha. sjetila sam se da molila u onom tužnom trenutku da je baka kraj mene. možda mi se i to baš ostvarilo. sva preplašena rekla sam na glas: ''bako ako si to ti molim te otiđi, nemoj me strašiti. i sama si rekla da kad umreš da me nećeš doći strašiti. al ipak si to učila. znam da sam te tražila da budeš kraj mene, ali molim te nestani. strah me.'' nakon toga se još jednom začulo ono isto grebanje po podu i nestao je taj zvuk zauvijek. toliko sam bila prestrašena da sam mislila da će mi istog trena srce zakazat. nakon dugo vremena konačno sam zaspala. ja vjerujem da je to bio duh moje bake jer takvo što mi se još nije dogodilo.
sestra mi je pričala da kad je neko drugo biće(ako se to može tako nazvati) mjenja magnetno polje i da ti počinje bit zima. tako se bilo desilo s jednom osobom. nisam vjerovala u to. al sad kad mi se dogodilo vjerujem. vjerujem u duhove i da postoji još jedan svijet paralelno s našim. od tog dana moja razmišljanja o tome su se promijenila. više me nije strah toga. al se užasno bojim mraka jer u jednom trenutku kad naglo pogledam oko sebe u daljinu vidim nešto što zapravo ne postoji, znam da je to samo dio moje mašte, ali to je toliko stvarno. jednom sam vidjela kako neki dječak hoda pokraj stepenica kod vrtića, a toga zapravo nije bilo. već me pomalo strah. mislim da polako ludim. ali neka. ja znam da je to samo priviđenje, ali mene to stalno prati. glavno da ja od onog dana vjerujem u duhove. i uvijek ću vjerovat!!! ni sama ne mogu vjerovati da je istina, al ne mogu to promijeniti. nadam se da nećete mislit da sam luda jer nisam...
Post je objavljen 21.05.2008. u 22:14 sati.