Jutros sam se probudila onako. Skoro nikako. Dođe mi prespavati ostatak života. U krevet odeš komatozno nakon gledanja programa nacionalnih televizija. Lokalne televizije nisu vrijedne spomena. Nije meni što me lovi depra nakon gledanja Farme, farmera , farmerica, modela, missica, mistera, tri tone ubijenih, spaljenih, izrezanih, novih zubala, sisa, produženih nježnika, prevara i prevarenih, ubistava i samoubistava, pljački, silovanja, već zbog konstantnog pranja mozga.
Elektronski i tiskovni mediji u rukama inozemnih kapitalista te lokalnih odanih sluga sustavno mijenjaju profil i način života našeg čovjeka.
Jedino mjerilo života našem čovjeku postaje novac. Mijenjaj ženu, igraj se najslabije karike, milijunaša, farme, brokera,uništi prijateljstvo, budi tračer, spletkar, kunolovac, revi kad ne znaš pjevati, lomi sve na putu do mrkve zvane, NOVAC.
Novac od sindikalista pravi smješne ljude. Od onih kojima uskraćeno osnovno pravo na rad, novac čini tragičarima. Novac od odvjetnika čini lešinarima.Građane, instant novinare što bilježe i prodaju tuđu nesreću za sto ili pet stotina kuna, novac također čini lešinarima.
Ratni drugovi, ako su ikada bili drugovi pred sudom pravde guraju jedni druge sve dublje u blato zločina. Impotentni umirovljeni političari prisjećaju se djetinjstva i preostalim aktivnim političarima serviraju optužbe za izdaju, navodnu pljačku staru 15 godina pod geslom» vrati mi moje krpice». Uspješne direktore smjenjuje politika. Na djelu su nekompetentne, poslušne, stranački odane osobe.
Crkva se ne odriče latinskog u molitvi. Hrvatskim građanima servira «divide et impera» od Jasenovca do Bleiburga. Stepinac nikako da se posveti balotama u raju. Izgleda kako još uvijek šeta glavama uzoritih svećenika. Kaštelanski dragovoljci se digli na noge. Ne dopuštaju srpskim bikovima ogled s hrvatskim bikovima. Bit će da su kršteni s tri prsta?! Strašno!
Kad će taj rat ustaša & partizana biti okončan ?.Nikada!
Sinoć, Ćićo, novinar Slobodne, urednik Pometa i popularne rubrike "Ajme meni" putem dalekovidnice proziva svog glavnog urednika zbog odnosa prema novinarima i selidbi redakcije izvan grada u Dugopolje. Jutros ga nema u novini na njegovom uobičajenom mjestu. Baš čudno! Pomet-en je.
U podne bit će na Bačama na piciginu. Nije lako potegnuti iz 20 kilometara udaljene redakcije i stići na picigin. Teško fetivim Splićanima.
Jedna noć u rujnu 1898. i boravak u kući na Rivi velikog psihijatra Sigmunda Freuda gradski su oci obilježili spomen-pločom s njegovim likom. Isti oci i oni prije njih nikada nisu do kraja razmotrili prijedlog izbora mjesta koje bi podsjećalo na «malog» Miljenka Smoje, oca Malog i Velog mista. Velo misto- Split, ma koliko željelo biti metropola Mediterana, ostaje Malo misto-zbog svijesti njegovih ljudi.
Misto čine ljudi, a ne betonirana Riva, uglovnice ili podzemne garaže. Split nema sreće ni s jednim niti s drugim.
Zbog takvih i sličnih ljudi, probudila sam se onako.
Post je objavljen 21.05.2008. u 18:00 sati.