Nikad nisam previše razmišljala o tome kako ću umrijeti - premda sam proteklih mejesi imala sasvim dovoljno razloga za to - ali sve i da jesam, ne bih si smrt predočila ovako.
Gledala sam, ne dišući, preko duge prostorije u tamne oči lovca, koji me ljubazno promatrao.
Nema sumnje da bi vrijedilo ovako umrijeti, stradati umjesto druge osobe, osobe koju volim. Čak bi se moglo reći da bi to bilo plemenito. Moralo bi nešto značiti.
Znala sa da se sad uopće ne bih suočila sa smrću da nisam otišla u tamnu šumu bez izlaza. Ali, ma kako prestravljena da sam bila, nisam žalila zbog te odluke. Ako ti život pruži san što toliko nadvisuje sva tvoja očekivanja, nije razumno tugovati kad mu dođe kraj.
Lovac se ljubazno osmjehnuo kad me gipkim koracima krenuo ubiti.
Stephenie Meyer
Post je objavljen 20.05.2008. u 22:28 sati.