Marketing
što kad se zaletite u zid?
evo mene opet da davim blogersku populaciju svojim pametovanjima...
većinom me čitaju ljudi koji me i poznaju, tako da njih neće iznenaditi ova tema.
što kada se ne može dalje... ne, nije ovo nije još jedan post koji se bavi tunelima, ili problematikom našeg školstva…
ovaj se bavi posebniom vrstom na ovom planetu… teenagerima…
ove godine… živi pakao… svi prolazimo kroz krize, emotivne izazove… a svaki pojedinac se s time drugačije nosi… a neki na žalost ne uspijevaju… kažu da je ovo najljepše doba…
neka mi to još netko veli i opalit ću ga lopatom po glavi, i sada se ne šalim…
mi, osjetljiva vrsta, tu patimo i cvilimo, a svi nam govore kako bu bolje, da će proči… ali što ako nama to nije tako lako…
ne funkcioniraju nam obitelji, izloženi smo stresu i pritisku… ali to će sve proči…
e pa neće… mnogi nemaju komunikaciju s roditeljima kakva bi bila potrebana da bismo ovo razdoblje preživjeti…
što kada se nađemo u bezizlaznoj situaciji, kada nam nitko ne može pomoći…
to je vrijeme za paniku, iskreno…
ako ti se plače, cijeli svijet ti je crn, malo se smiješ a i sve se u tebi ruši... a najgore je to što nemaš roditelje da bi s njima razgovarao… frendice te ne kužiju… a unutar dovrane sa stotinama ljudi ti se osjećaš sam…
moj savjet je da se potraži stručna pomoć… ne biste vjerovali ali profesori mogu biti i od neke koristi… oni mogu pomoći i to puno… stručno osoblje u školi nije samo kako bi održavali dosadne satove o pitaj boga čemu nego mogu i stvarno pomoći…
oni su obrazovani da bi nama pomogli… shvaćaju da su nama naši problemi trenutačno najcrniji oblaci nad našim malim životima…
činjenica je i da sam sama potražila takvu pomoć jer se slamam pod stresom zadnjih školskih dana, zahtjevima roditelja, zabranama…
oni ne mogu riješiti sve naše probleme, ali nam mogu pomoći u njihovom raspetljavanju…
mogu razgovarati s nama, našim roditeljima, profesorima…
i ne biste vjerovali ali to im ide… tako je zaključak kod mene ispao da sam jako zapostavljena u svojoj obitelji jer se moji prosječni roditelji ne mogu nositi s djetetom kao što sam ja…
mislite si…
a što da velim nego da često zapnemo ali postoje ljudi oko nas koji su spremni pomoći…
ne mora se sve završiti bacanjem s mosta ili pod vlak…
Post je objavljen 20.05.2008. u 20:29 sati.