Šutke smo se gledali mjesec i ja ;
ja s jedne, on s druge strane stakla,
on u nedohvatu mojih ruku,
ja na uzglavlju koje te noći nije nudilo spokoja.
Željna sna, okrenuh se na drugi bok
a on mi stidljivo, gotovo bojažljivo, pokuca na prozor.
Što je, okrećeš mi leđa? Ljutiš li se nešto – zbunjen me upita.
Umorna sam, odgovorih mu, a ti mi ne daš usnuti.
Zar ja? Pa ja samo bdijem nad tobom, začuđeno će mjesec,
volim te promatrati...
Al' od tvog pogleda postajem nemirna i ne mogu zaspati,
uporno ću ja.
A čemu spavati, iznenadi me pitanjem.
Vrijeme se može i bolje iskoristiti.
Pospana sam, ponavljam, a noć je i svi spavaju.
Na to će on žustro; Ne svi! Negdje je upravo ruža procvala
i zamirisala kao što se jednom samo u životu cvijeća miriše.
Pusti snove, sanjat ćeš sutra. Izađi i pronađi ružu,
ta ljepota nije duga vijeka...
Časak kolebanja, i shvati mjesec da polako popuštam.
Pa me odjednom iznenadi riječima; Lijepa si. Tako si lijepa....
Izađi da te bolje vidim, da ti bijelo lice obasjam!
(Ah, taj mjesec! Zna on što ženama reći treba...)
Ionako ništa od sna, pomislih sa smiješkom,
sklanjajući pomalo zavodljivo pramen sa čela,
pa hajde da vidim što želi od mene.
Da ne vidi koliko mi gode njegove riječi, pomalo grubo upitah:
Pristaješ li na kompromis? Vani hladan vjetar puše,
izaći ću samo na terasu.
On, sretan, vragolasto namignu.
Ogrnuh se prekrivačem pa bosonoga, drhtureći od hladnoće,
hrabro iskoračih iz sigurnosti tople postelje.
Mjesec me šuteć gledao dugo, predugo,
onako kako se gleda onog koga se vjekovima čekalo.
A onda dahom svojim srebrnim dodirnu mi obraz, nježno,
kao mladi vjetar u proljeće kad bojažljivo lišćem se poigra...
i spusti na usne paučinasti cjelov,
mek i lagan, kao kad prve jagode sladom usta dotaknu,
kao što se jednom samo u životu žena cjeliva.
Ljubiš me, a ne znaš ni tko sam, prošaptah,
uhvaćena u stupicu slutnje.
Znam te, odvrati mjesec.
Ti si ona koja zorama zvijezde oplakuje
a u suton ptice rastužuje svojom pjesmom.
Ti si ona koju sam sanjao još prije postanka vremena
dok ni slutila nisi da snovi uopće postoje.
Nešto je čudno zaboljelo u prsima i jedva izustih:
Ne znaš me! Ne znaš mi ni ime!
Najtužnijeg osmijeha u čitavom svemiru,
mjesec odvrati:
Tvoje ime šapuće vjetar, ime što znači Shabel...
Protrnuh! Nešto izdajničko, neznano, skliznu iz kuta oka,
pa u trenutku prepoznavanja prekrih lice rukama.
Još ima onih koji me pamte!
-------------------------------
(dragi moji,
zna li slučajno itko od vas što znači shabel?
važno mi je to doznati...
grlim vas, jako, jako...)
Post je objavljen 20.05.2008. u 18:32 sati.