Marketing
Sv. Rita
Dragi moji blogeri,
evo približava nam se blagdan Tijelova, a isto tako i blagdan Sv. Rite, pa na poticaj jednog blogera odlučih
napisati Vam ponešto o svakomu. Sve sam te informacije skinula sa internetskih stranica, pa neka mi ne
zamjere oni čije podatke sam iskoristila na svom blogu.
SVETA RITA
Sv. Rita je rođena oko 1381. u obitelji koja je dugo bila bez djece. Živjeli su u Roccaporeni u talijanskoj pokrajini Peruggi. Njezini roditelji su se molili Bogu da im daruje dijete. Svoju poslušnu kćerku su odgojili u pravom kršćanskom duhu. Gajila je posebice ljubav prema Spasitelju. Već kao djevojčica sanjala je kako će biti redovnica. No njezini roditelji su mislili drugačije. Oni su je obećali za ženu mladiću iz njihova mjesta. Tako se Rita morala vrlo mlada udati. Muž je bio veoma grub prema Riti. Morala je tražiti dozvolu i za odlazak u crkvu. Ona je to sve trpjela s puno strpljenja. Nikada se nije nikomu tužila na svoga muža. Nastojala ga je svojom dobrotom promijeniti nabolje. U tome pothvatu bila je ustrajna i malo pomalo je uspjela. On se obratio. Malo poslije tog događaja umrli su Ritini roditelji. Tada i njezin muž, zbog izgovorene uvrede, bi napadnut i ubijen. Rita je strahovala od osvete svoje djece prema ubojici njihova oca. Stoga je molila Boga da ih radije uzme k sebi negoli da se to dogodi. Godinu dana poslije su joj umrla i oba sinčića. Nakon svih tih tužnih događaja opet je počela razmišljati o redovničkome zvanju. Pokucala je na vrata časnih sestara augustinki u samostanu sv. Magdalene u Casciai. Bila je odbijena. Pomolila se sv. Ivanu Krstitelju, sv. Augustinu i sv. Nikoli iz Tolentina, svojim svetim zaštitnicima. Predaja kaže da su je sveti zaštitnici noću uveli u samostan. Rita je mnogo razmatrala o Isusovoj muci. Molila je da i sama postane dionicom Kristove muke. Rita je živjela 40 godina u samostanu. Gospodin je uslišao njezinu molitvu. Imala je mistične doživljaje punih 15 godina i ranu na glavi kao sliku Isusove trnove krune. Činila je dosta pokore. Posljednjih godina bila je prikovana na bolesničku postelju. Umrla je 22. svibnja 1447. g. Vjernički puk odmah ju je počeo štovati kao sveticu. Svetom ju je proglasio papa Leon XIII. 24. svibnja 1900. g. Njezino štovanje se proširilo diljem svijeta. Poznata je kao zaštitnica bespomoćnih i nemogućeg čije molbe nebeski Otac ne odbija.
Trodnevnica za oboljele svetoj Riti
Prvi dan
Bože svemogući, svrni svoj pogled ljubavi na N. (navesti svoje ime), koji s uzdanjem od Tebe molim zdravlje. Molim Te, da me u svome Milosrđu ozdraviš po zaslugama svete Rite, koja je s toliko ljubavi pomagala bolesnike. Draga svetice, moli Boga, Oca našega dobroga i prepuna milosti.
Drugi dan
Predrago Srce Isusovo, s uzdanjem i ljubavlju kojima su ti bile upućene riječi: ”Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je” i ja Ti se obraćam i molim Te za zdravlje, s nadom da ćeš odgovoriti : ”Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.” Udijeli mi svoju milost po zaslugama svete Rite, koja je u teškim mukama i boli sudjelovala u Tvojoj muci. Draga svetice, moli za mene koji s pouzdanjem očekujem zdravlje i okrepu.
Treći dan
Božansko Srce Isusovo, koje na zemlji i na nebu vječno pružaš milost ljudima u patnji, pogledaj me, koji se s pouzdanjem od Tebe nadam zdravlju. Ti jedini znaš koliko patim. Ako je volja Tvoja, ozdravi me. Molim Te po zagovoru svete Rite po čijim rukama poklanjaš blago Milosrđa Svoga, usliši moje molbe. Draga svetice, moli za me da dobijem ozdravljenje koje molim. Uslišaj me i zbog četiri zadnje godine tvog zemaljskog zivota, koje si provela u teškoj bolesti. Moli i isprosi mi, ne samo ozdravljenje tijela, već i svetost života.
TIJELOVO
Pojavljuje se u 13. stoljeću, a na cijelo zapadno kršćanstvo proširuje se u 14. stoljeću. Augustinska redovnica sv. Julijana iz samostana kod Liegea u Belgiji, imala je viđenje punog mjeseca, na kojem je opazila mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana, kojim bi se častio Presveti oltarski sakramenat. Na njezinu molbu, mjesni je biskup za svoju biskupiju uspostavio blagdan, koji se na početku zvao blagdan Euharistije. Sveta Julijana i njeni suvremenici promicali su ideju toga blagdana i željeli su ga proširiti na cijelu Crkvu. Papa Urban IV. objavljuje bulu 1264., kojom blagdan Euharistije, želi proširiti na cijelu Crkvu. No, brza smrt ga je spriječila u tome. Tek u 14. stoljeću, papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu.
Tijelovo se slavi u crkvama i svetištima diljem Hrvatske.
Evo što o ovom blagdanu kaže dr.Tomislav Ivančić:
Kao što u objektivno spoznatim slovima neke pozivnice na gozbu spoznajem nevidljivu ljubav i prijateljstvo onih koji me pozivaju, tako u vidljivo spoznatim znakovima kruha i vina vidim poziv Boga na njegovu gozbu. Kao što mi prijatelj može poslati pismo i u njemu poruku da se ne bojim u određenim krizama života, tako mi prijatelj Isus u kruhu i vinu, u tim euharistijskim znakovima, daruje poruku da se ne bojim, jer on je sa mnom. »Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu«, kaže on. »Tko jede moje tijelo, neće umrijeti nikada«, kaže on. »Tijelo je moje hrana za život svijeta. Ja sam kruh života«, kaže Isus. »Tijelo je moje zaista jelo i krv je moja zaista piće«, kaže on. »Tko to jede i pije, ima život vječni«, kaže Isus. Sve su to dakle hermeneutske, vjerske istine, od kojih čovjeku duša zaželi poletjeti ususret Bogu, smislu i budućnosti. U jednostavnim znakovima kruha i vina krije se veličanstvena poruka neba, budućnosti, smisla života i pobjeda nad grijehom, smrću, đavlom i svakom negativnošću.
Post je objavljen 20.05.2008. u 07:51 sati.