Marketing
La commedia e finita
- Bravo, bravo, bravo... – tko nam je čestitao, ostavljam za slijedeći nastavak, ovaj je ionako trebao završiti kod zadnje Mauriceove rečenice, ali, neš' ti Pisca.. Tu smo bili prije točno tri mjeseca. Nadam se da će za tri mjeseca sve skupa biti puno dalje.
- Bravo, bravo, bravo... svaka čast, moram priznati, kao i u svakoj životnoj situaciji, tako i u ovoj... ma... bravo, bravo, bravo...
- Rogati daj se izjasni! – izletje mi. Eto, sad ste otkrili, posve naprasno, tko nam je to čestitao.
- Tata ti je rogat! – reče Lucifer, crven, a kakav bi i bio, u licu, ovaj puta od smijeha
- Moj tata nikada nije imao rogove... fizičke... o metafizičkim bi se dalo pripovijedati dosta toga...
- Što? Braća sa strane?
- O mami sve najbolje...
- Oho... to je onaj koja te poslala van i to baš pod zapregu sa mrtvacima?
- Tko mi je zapravo smjestio zapregu sa mrtvacima valja pogledati pod napomenu o nesretnom slučaju sa kamionom... siroti čovjek, još uvijek valjda sanja moju facu na vjetrobranu
- O čemu vas dvojica razgovarate?
- Mala prisjećanja starih prijatelja ljubavi...
- Starih prijatelja? Sada kad vas slušam kako razgovarate, razmišljam kako onda razgovarate sa neprijateljima
- Janjice, kćeri, ne zamaraj se. Ja i Gabriel dobro znamo tko nam je prijatelj, a tko neprijatelj, zar ne Gabriele?
- Svakako stari prijatelju moj, Lucifere – posprdno mu uzvratih – Nego, rođače moj đavolski, započeo si ti meni govoriti nešto kao 'kao i u svakoj životnoj situaciji, tako i u ovoj...' pa si se naprasno prekinuo...
- Gdje? Kada?
- Pa tu, na vrhu teksta, nisi valjda mislio na prethodni nastavak?!? – ubaci se Pisac.
Lupio sam se po čelu. Kreten.
- Na kakvom vrhu teksta? Što? Kako? – hm, ponestati će mu upitnih riječi – Tko? – e, da samo ta mu je još nedostajala... sve su na broju.
- Pardon, malo prije, kad smo išli prolazom gledališta prema pozornici vikali ste 'Bravo, bravo...' – pojasni Pisac. Svaka čast, izvukao se.
- Gabriele, kao prvo, ona telepatija iz ostalih nastavaka ove priče o tebi radi i dalje, a kao drugo, to što ste obojice blesavi pa ne kužite da vas jebem u zdrav mozak, tko vam je kriv – Lucifer, Lucifer, Lucifer... nikada ne ostaje dužan i uvijek iznenadi kad mu se najmanje nadaš.
- Oprosti, a kada bi iznenadio? Kad se najviše nadaš? Gabriele, ljubavi, tebi stvarno treba odmor
- Janja, srce, ne seri. Lucifere, reci što si htio...
- Dakle, htio sam reći da vas troje, u svakoj životnoj situaciji zaserete stvar do maksimuma.
Pisac zakikoće
- Ne smijulji se blesavac pisomanijakalni... ti si taj koji piše gluposti pa ti se i likovi ponašaju kao majmuni!
- Dragi moj Lucifere, pišem i o vama...
- O tom potom tko piše o kome, odnosno tko je urednik, a tko maunalac
Pisac pocrveni, a nas troje zakikotasmo.
- Vama sam rekao samo dio. Ostatak slijedi...
- Ali tata, ma daaaj...
- Neće ti pomoći alitatakanje... ti si doduše moja kćer, ali...
- Znam što želiš reći, ne želim da to Gabriel čuje, zato nemoj izreći na glas, ako ne želiš provesti noć sa mamom... OK?
- Sviđa mi se tvoj pristup – atomskom bombom po voluharicama. Ispucala si mamu vrlo rano...
- Sve mi se čini da mi neće trebati nova salva.
- Na kraju – dobro ti se čini, i neće... imam još trojicu bedaka za obraditi. Sjednite. Ovo će biti duga noć, mada je vani već odavno dan...
... prošlo je nekoliko neugodnih trenutaka mukle tišine...
... i još nekoliko ...
... pa još malo...
Pljes!
Bljesnulo je i pljesnulo k'o da... ne znam... nisam se još susreo sa takvim đavolskim bljeskom i tako sočnim pljeskom. Scena se rasvijetlila, a Pisac je stajao držeći se za lijevi obraz. Mogao bih se zakleti da mu je ispod ruke malo pomalo pulsiralo u ritmu nadiruće krvi iza koje se sve jasnije nazirao otisak ruke sa poduljim noktima, da ne velim – pandžama, mada bi takve pandže puno mačaka poželjelo... i kako bi slatko bilo s njima grebati... uh!
- Pisac... nećeš mi sad prekinuti nit, pa makar sjedili ovdje do Sudnjeg dana.
- Dulje nećemo morati sjediti čini mi se
- Točno, dulje ne... ali do tada... zaboljet će nas zubno meso... – počne Maurice.
- Molim?!? – vrisne Janja – Zubno meso?!? Nećeš se valjda nekome zubima držati za guzicu?
- Ne brini, muškima ne bih, a tvoja je guzica...
- Šuti!!!
- ... premala da bi bila vrijedna pola zalogaja. Ponekad se isplati pričekati da sugovornik završi, znaš?
- Janja, Maurice, prestanite!
- Da tata/šefe – uglas oboje.
- Gabriele... s obzirom da si ti kroz svo ovo vrijeme napravio najviše sranja, počnimo s tobom.
- Može, slažem se...
- Pisac... ako garantiraš da ćeš slijedeći nastavak napisati u roku manjem od mjesec dana, onda sada možeš završiti. Misliš li da ćeš to moći?
- Paaa...
- Ma moći će, treba čitatelje uvijek ostaviti malo na iglama... – reče Janja.
- Nisu moji čitatelji fakiri, prije su fakini i ono što ima isti korijen, ali se jako drugačije piše – započne Pisac.
- Misliš fuckeri?
- E, to mislim...
- Pisac?!?
- Evo, završavam šefe...
- Pa završi.
- Jesam.
- Onda dobro.
Dok su njih dvojica dogovarali kraj u stilu kakve Tosce ili Traviate (sirota je žena hodala pola sata sa nožem u leđima sveudilj pjevajući dok joj direktor nije viknuo "Padni, dobiti ćeš otkaz!"), pronašao sam svoj omiljeni portal i naslonio sa na njega prekriženih ruku.
Ovo će zbilja biti luda noć.
Post je objavljen 19.05.2008. u 19:38 sati.