Najzanimljivija osobitost prvoga romana Jeffreyja Eugenidesa ''Nevina samoubojstva'', u nas objavljenog 2004. godine, bila je njegov kolektivni pripovjedni subjekt, sastavljen od grupice adolescenata iz čije je vizure, u prvom licu množine ('mi') radnja bila ispripovijedana. Osim što ponovo, kao i u tom romanu, iz post festum pozicije pratimo događaje koji se i ovoga puta svojim najvećim dijelom odnose na protagonista adolescentske dobi, autorov je drugi roman 'Srednji spol' također ponovo izložen iz nesvakidašnje pripovjedačke pozicije. Radi se o pripovijedanju u prvome licu, tzv. Ich formi, pri čemu je posebnost u tome što 'ja' pripovjednog subjekta tijekom pripovijedanja neprestano mijenja rod – iako se kod naratora cijelo vrijeme radi o jednoj te istoj osobi, pripovjedač pojedine dionice svoga životopisa izlaže iz pozicije ženskoga roda dok neke druge pripovjeda koristeći se prvim licem muškoga roda. Tomu je tako iz razloga što je glavni lik i pripovjedač/ica romana ''Srednji spol'' Callieope Stephanides ustvari – hermafrodit. Odnosno, kao što sam u prvoj rečenici romana objašnjava: ''Rodio sam se dva puta: prvi put kao curica, jednog neobično bistrog detroitskog dana bez smoga u siječnju 1960.; i onda ponovo kao dečko tinejdžerske dobi, u hitnoj službi kraj Petoskeya u Michiganu, u kolovozu 1974.''
Callieope Stephanides se dakle rodila i rasla kao djevojčica dok s četrnaest godina nije shvatila da je zapravo dječak. Dječak je u međuvremenu odrastao, promijenio ime u Cal te se zaposlio u diplomaciji, i sada, u dobi od 41 godine pripovijeda svoju životnu priču i povijest svoje obitelji. Odnosno, Cal Stephanides opisuje vrtoglavo putovanje jednog recesivnog mutiranog gena kroz vrijeme, od 1922.g. kada njegovi baka i djed pred ratnih vihorom koji je poharao Grčku bježe u Ameriku gdje se rađaju njegovi roditelji, te, naposljetku, i on. Odnosno, ona. Prvotno zamišljena osobna priča jednoga hermafrodita tako se s vremenom - roman je nastajao oko 8 godina - pretvorila u zanimljivu, ambicioznu i vrlo vješto ispripovjedanu romanesknu sagu o tri generacije jedne grčke doseljeničke obitelji koja obuhvaća osamdesetak godina složene obiteljske povijesti – priču o doseljeničkom grčkom paru u potrazi za boljim životom u Novom svijetu, njihovoj prilagodbi novoj sredini i životu u uvjetima neimaštine ali i s velikom incestnom tajnom na dušama (Callieni baka i djed su ustvari brat i sestra!), zatim priču o ostvarenju Američkog sna njihovog sina, a Callienog oca Miltona, te naposljetku priču o odrastanju jednog hermafrodita koji se na vrlo bolan način suočava sa svojom različitošću.
Grad Detroit u romanu nije tek puko poprište događanja već autor svoj rodni grad promovira u važnog čimbenika radnje s pažnjom poprativši pozitivne i negativne mijene koje je tehnološki razvitak tome gradu i njegovom stanovništvu donio. Eugenidesovi junaci suvremenici su ali i sudionici važnih društvenih i povijesnih događaja - od tzv.Velike depresije i Prohibicije, preko industrijalizacije i uspona Fordovog automobilskog carstva, te Drugog svjetskog rata i detroitskih rasnih nemira pa sve do afere Watergate, vijetnamskog rata i seksualne revolucije. Pažljiva kontekstualizacija obiteljsku sagu postupno pretvara u društveno-socijalnu i političku kroniku osamdesetogodišnje povijesti detroitskog društva, ali onkraj potrebe za kritičkim komentarom s vremenske distance. Autor naravno ne propušta popratiti i suptilne mijene koje se dešavaju unutar obitelji Stephanides i njihovih članova jer se oni od konzervativne pravoslavne siromašne obitelji postupno pretvaraju u potpuno amerikaniziranu dobrostojeću porodicu višeg srednjeg staleža, koja, unatoč odbacivanju utega religije ipak ne zanemaruje u potpunosti običaje, tradiciju i nasljeđe sredine iz koje potječe. Eugenides u svom romanu iz različitih uglova tematizira identitet i identitetne mijene, ali osim onih najizrazitijih promjena poput Callienih spolnih odnosno rodnih kao i onih promjena kojima je izvorište u emigrantskoj sudbini protagonista, bitnu identitetnu mijenu iskusit će i Callieni roditelji (po pitanju klase) ali i njezini djed i baka (s uzrokom u incestu, ali i neposredno prije toga kada prilikom putovanja do Amerike pred suputnicima na brodu utjelovljuju izmišljene identitete).
Svoj vrhunac roman doseže sedamdesetih godina kada Callie ulazi u pubertet i počinje zapažati razlike između sebe i svojih vršnjaka. Tu autor dolazi na teren svoga prethodnog romana ''Nevina samoubojstva'' ponovo se iskazujući majstorom u psihologizaciji i umješnoj literarizaciji nemira, nesigurnosti i tjeskobe kojima dotadašnju djecu ''nagrađuje'' zakoračenje u adolescentsku dob. Izraženoj dramatičnosti u Callienom slučaju pritom naravno doprinosi njezina stvarna različitost, a ne tipična adolescentska umišljena ''drukčijost''. Najzanimljivijim se dionicama ispostavljaju one koje prate Callieno otkrivanje seksualnosti popraćeno zaljubljivanjem u školsku kolegicu. Svoju potajnu istospolnu ljubav Callie bunuelovski naziva ''Mračni predmet želja'', a autor se i putem imena nekih drugih svojih junaka (npr. Desdemona, Milton i Talia, ali i Callieno spolno 'stanje' koje u sebi nosi imena grčkih bogova, te ime koje Callie duguje muzi epskog pjesništva i govorništva) dodatno referira na mitologiju i književnost, implicirajući time neporeciv i vrlo važan utjecaj baštine i nasljeđa, a kojim je - onim genetskim dakako - i Calliena sudbina obilježena. Ipak, Callie se opire fatalizmu ne pristajući na ulogu objekta medicinskih eksperimenata. Njezin bijeg od operacije (a koji je dovodi do epicentra seksualne revolucije i hipi pokreta San Franciska) tijekom kojega ona odbacuje svoj ženski spol i počinje živjeti kao muškarac Eugenides iskorištava kako bi roman obogatio novim žanrovskim slojem. Tako dotadašnja obiteljska saga s elementima društveno-socijalne kronike, ljubavne priče i Bildungsromana naposljetku poprima i pikarske značajke romana ceste.
Roman je strukturiran linearno, kronološkim epizodičnim nizanjem događaja iz života triju generacija obitelji Stephanides izloženih, kako je već rečeno, od strane glavnog lika koji je ujedno i pripovjedač. Eugenides je prvenstveno usredotočen na fabulu i tečno izlaganje priče ali u njegovu izričaju nema ni natruha šabloniziranosti većine bestselerske američke proze; njegov diskurs nije nezanimljivo 'ravan' i banalan niti sveden isključivo na svoju fabularizacijsku funkcionalnost, već je garniran čestim ubodima inteligentna, na ironiji bazirana humora ali i nanosima nostalgije kojima je začinjena retrospekcija prošlih vremena (a što je posebno primjetno pri reminiscencijama sedamdesetih godina, što je i razumljivo kod autora rođenog 1960.godine). Tijekom pripovijedanja Cal u nekoliko navrata izražava želju da priču o svojoj obitelji jednoga dana zapiše, pa treba žaliti što roman nije izložen u takvome obliku. Osim što bi priča time dobila čvršći okvir i bolju zaokruženost Cala bi eventualno suočavanje sa sobom kao književnim likom možda potaknulo na problematizaciju odnosa književnosti i stvarnosti, čime bi roman dodatno dobio na slojevitosti. Primjedba o zapostavljanju nekih likova koji se zatim iznenada ponovo pojavljuju u priči također bi se možda mogla uputiti ali bi - kao i prethodno iznesena zamjerka - predstavljala pretjerano zanovijetanje u slučaju vrlo dobrog, ambiciozno zamišljenog ali nimalo pretencioznog, tečnog, zanimljivog, vješto napisanog i duhovitog romana, prepunog zanimljivih događanja i pamtljivih dionica, a koji Jeffreya Eugenidesa čini jednim od najzanimljivijih suvremenih američkih autora.
Napisao Božidar Alajbegović
objvaljeno u Vijencu, broj 370, svibnja 2008.)