Marketing
Ove noge mogu sve.
(Zamolila bi urednike da ako u ovom postu slučajno vide materijal za naslovnicu, da ga ne objave jer bi htjela ostati pošteđena. Zamolila bi. Hvala. A ako bilo koji mrgud i ljubomorna guzica ostavi kakav neprikladan komentar, isto bi zamolila da si ga gurneš nazad u šupak, jer me ne zanimaju jalni krvoispijajući zlonamjernici.)
Moji roditelji bi rekli da je to bijeg od realnosti, iako me u potpunosti podržavaju. Veliki razgovori i litanije nisu uslijedili nakon moje objave. Više se dogodila roditeljska melankolija razdvajanja i prihvaćanje situacije.
Ipak, možda je to bijeg od njihove realnosti gdje su ljudi nekad imali opciju zaposlit se na jednom mjestu i kroz radnu knjižicu čekali dane kad će moći u mirovinu. Istina, siguran je to način za proživjet život. Isto, kao što je siguran i moj način. U toj ne toliko sigurnoj sutrašnjici. Ali riskirat ću. Jer imam i svojevrsno zacrtan plan. Jedino i samo o meni ovisi koliko ću ga se držati.
Selim se u Irsku na par godina. Par su za sada dvije, ali tko zna. Tu i tamo mi dobrano lecnu koljena od straha, jer nije to ići guske u polje tjerat. Volim tu izreku. Nekako je na mjestu. No, strah nije neprijatelj. Jer prijateljuje s adrenalinom, koji me drži budnom. I koji mi rastapa žmarce iščekivanja po kralježnici.
Nemam puno toga za izgubiti. Kao prosječna akademska članica ove države ispunila sam svoje uvjete: studirala sam u prosjeku države (šest i pol godina). Pala sam drugu godinu (najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi), koju sam zatim provela u luđačkom ritmu rada, tulumarenja i ljubljenja. Pohodila sam dvije različite atmosfere Motovuna i Zrća. Uz bisku raspravljala kolika je dioptrija Woody Allena, misleći kako je divno biti naočigled buntovna elokventna nadobudna komplicirana alternativna intelektualka. Nakon brutalno alkoholne noći provalila sam s curama u zatvoren trampolin. Policija me u 8 ujutro kroz Novalju namjerno vozila s otvorenim prozorima.
Dala sam obol alkoholu, relativno nebitnom uživanju opijata, seksu i dečkima. Dosta vremena sam solo izlazila po gornjogradskim birtijama mijenjajući identitete, rješavala se nekih svojih fobija. Odužila sam se paleti emocija od euforije do letargije, od orgazmičkog zadovoljstva kad sam dala svoj prvi i najteža zadnja dva ispita, kao i nekoliko njih na kojima sam varala. Obožavala sam neke svoje profesore koji su me puno toga naučili i s kojima se kad se sad vidim, poljubim u obraze.
Diplomirala sam na sveopću sreću zahvalnih roditelja nakon što sam produžila svoj apsolventski staž jer sam zadnje dvije godine skripte nosila po aerodromima. I sad idem živjet van. Još jedan izljev mozga u emigraciju. Moj odlazak nije povezan s egzistencijom. Ne idem trbuhom za kruhom: idem trbuhom za novim iskustvom, novim školovanjem, novim poslovima, novim putovanjima, novim ljudima, i iako se to tako postavilo od početka, idem živjet s dečkom.
Dosta vremena sam provela razmišljajući o tome da li je on ključan u tome svemu. Bio je na početku. Kad sam se kao slijepac plota držala veze, misleći da moj život neminovno mora ići s njegovim. Onda sam se otrijeznila. Da nije bilo Seana, nikad ne bi ni pomislila o životu u inozemstvu, ali to je krivi način gledanja na stvari. Pravi je način: on mi je ukazao na nove mogućnosti koje uopće ne bi razmatrala, i za koje ne bi ni mislila da sam spremna, da su u meni.
Da li zbog njega idem u Irsku? Idem, jer mislim da nam veza zaslužuje da napokon posvetimo vrijeme jedno drugom, da malo uživamo bez otkucavanja sata koji nam govori da još malo pa pravac aerodrom, rastanak slijedi. Za sada sam se naškicala drugih dečki i izbacila sam se na usputnim platonskim flertovima. Raznorazne nejebice i požude sam uspješno kanalizirala kroz filozofiju misli: nije bitno fizičko, bitno je emotivno. Zen. Kroz zadnje tri godine, i kroz zadnja 4 mjeseca koliko se nismo vidjeli, dečko mi je falio na milijun teških i još težih načina koje sam morala suspregnuti i zatomit. Ne da mi se više izdržavat osjećaj da se volimo, a da si jedno drugome nismo u fizičkom životu.
No, ipak - prvenstveno idem zbog sebe. Jer mi se jebeno sviđa ideja da ću se zapravo sama morat snaći u svijetu. Jer nemam više prtljage iza sebe. Zapravo, tek se počinjem privikavati na tu činjenicu. Završila sam fakultet. Još uvijek mi nadrealno zvuči.
A i ne dolazim više u Dublin koji mi je totalna nepoznanica. Grad će me dodatno naučit baratat s određenim vlastitim predrasudama, a predrasude su čisto strah od nepoznatog. A to je dobro. Odskočna daska za neke druge veće destinacije.
Zapravo najteža stvar koje sam se morala odreći je pjevanje. Grlo mi se svaki put stisne kad se toga sjetim. Nakon 11 godina probi, bezbroj, zaista ne mogu ni sumirat koliko koncerata kroz koliko gradova, domaćih i inozemnih turneja, 6 snimljenih albuma, dana provedenih u busu, prekidam s tim. Pjevanje je do sada bilo moja najduža veza. Morat ću naći neku zamjenu, nisam sigurna da mogu bez toga. Ponovno proći kroz grozomorne audicije. Nisam godinama na njima bila.
Da ću morat ići na posao (prvo naći posao), kuhat kad dođem s posla, sklapat nova prijateljstva, i eventualno se i svidjet nekome, a da taj netko ne osjeti kako nešto smrdi, jer sam se ja ukakala u gaće. Najteže je s ljudima, zapravo, preoblikovat mišljenje u da nije najteže s ljudima. Postavit nove standarde za te iste ljude, skužit kad je netko zao, a da nije po mojoj teoriji imao loš dan. Trebam se postaviti da ironijom ne izvlačim sebe iz stvari koje ne znam, jer ima bezbroj stvari koje ne znam, pa se ne trebam ubit u pojam jer ne znam, jer otkud bi i znala, a s tim isto sarkazam srezati kao obranu. Otvorit uši i oči i dopustit svijetu da mi se pokaže.
Daleko od toga da me nije prpa veze, sad kad se nađemo nas dvoje jedan na jedan u konkretnom zajedničkom životu, a nema mi matere i Vix, kao ni sveprisutnih 'bog vas blagoslovio' prijateljica, a nemam još ni svojih dublinških prijatelja. Ima itekakvog šarma u vezi na daljinu. Nemoš se zasitit, pa ni ne radimo neke velike trzavice kad se vidimo – no, mislim da će sad cica doći na kolica. Poznavajući nas dvoje, bit će vatreno. Dugo smo se odgajali da kakokada stoički izdržavamo nemoguće situacije gdje bi sve najradije poslao u kurac. Naša prava krštenja veze tek dolaze, osobito sad kad se nismo vidjeli mjesecima pa je već znanost izdržat, a da ti ostane potpuno jasno zašto to sve radiš.
Samo ima jedna stvar koju sam zamrzila. Putovat avionom. Avion mi je postao sinonim za sukobljavanje svih emocija. Ne zbog zračnog prijevoza jer se u zraku osjećam najsigurnije pa ne razmišljam dodatno o statistikama, već zato što je avion sredstvo koje mi donosi promjene. Po aerodromima se uvijek uhvatim kako testiram instinkt za preživljavanje i prilagodbu. Jer ne možeš biti usamljeniji nego što jesi pa se isključivo samo u sebe i možeš pouzdat.
E pa, slijedećih par mjeseci ćemo vidjeti šta ja zapravo jesam.
Post je objavljen 19.05.2008. u 12:54 sati.