Marketing
Bez metaka, bez hepienda
Hrvoje Šalković: »Oko cucka pa na mala vrata«, roman, Profil, Zagreb, 2008.
Friško ispod čekića, ni boja na stranicama se nije još osušila, stigao je novi roman Hrvoja Šalkovića. To je pisac oko kojeg se sasvim neopravdano pletu kontroverze, započete kada je za svoju treću knjigu dobio VBZ-ovu nagradu i sto tisuća kuna; nakon nje objavio je još jedan jako dobar roman pa još jedan - eto ovaj, urbanu psihološko-kriminalističku priču neobičnog naslova: Oko cucka pa na mala vrata.
Spomenutim kontroverzama razlog je, što sam primijetio pišući o jednoj ranijoj Šalkovićevoj knjizi, u neispunjenim očekivanjima. Kako da to obrazložim? Ajde recimo ovako: kada bi Jergović svoju sljedeću knjigu napisao onako kako prozu piše Ante Tomić, koliko god ona bila dobra iz Tomićevog profila, dobar dio kritike bi se snebivao jer nije dobio pravog Jergovića. I stvarno ne znam zašto bi od Šalkovića trebalo očekivati da piše kao netko drugi (recimo, Marinko Koščec koji je bio jedan od prvih dobitnika VBZ-ove stotisućice, a unatoč visokoparnom Koščecovom načinu pisanja i oko čega je također bilo kontroverzi), kad se, Šalković naime, sasvim dobro snalazi u pisanju vlastitim, originalnim te već razrađenim i solidno osebujnim stilom, birajući teme koje se, kroz ovih pet-šest njegovih dosad objavljenih knjiga, mogu smatrati osnovom jednog novog domaćeg literarnog podžanra. Urbana bajka, tako bih ja nazvao ono što piše Šalković, no za razliku od njegovih prethodnih djela, u najnovijem romanu nema hepienda. Zapravo, kako za koga.
Iz pozicije likova, razvijajući njihove karaktere i postupno razotkrivajući njihove životne ili radne okoline, Šalković je prilično bespoštedan u izrugivanju svakoj vrsti zatucanosti, a posebno se dopadljivo igra s kategorijama jezičnog čistunstva, i purgerizma. Njegovi likovi najčešće su pravi Zagrepčani, ali se gnušaju svih oblika glumatanja metropolske ili provincijske pripadnosti; oni su naprosto - normalni, ljudi iz našeg susjedstva. Ono što je kod njih nenormalno i što u njegovim prozama služi kao dramski pokretač, je njihov background: višak ili manjak ljubavi, osnovne ljudske potrebe koja vodi, razdvaja i spaja junake Šalkovićevih romana, a divljenje ili zgražanje spram svijeta koji ih okružuje tek je dodatna oprema.
Zbog ljubavi ili u potrazi za njom, Šalkovićevi su junaci u prijašnjim ostvarenjima odlazili na daleka uzbudljiva putovanja, no, u zadnjem romanu motrište se drastično izokreće: četvero glavnih likova se na »akciju života« odlučuje zbog teških frustracija koje kroz život vuku zbog djetinjih trauma. Svi oni (tri muška lika i jedan ženski) su u djetinjstvu bili zanemarivani ili zlostavljani, potječu iz razorenih obitelji, pa iz tih najranijih dana vuku po naramak asocijalnosti, introvertiranosti, emocionalne nezrelosti, djetinjastog ili agresivnog ponašanja, nesposobnosti za sigurnu i trajnu vezu te još sijaset potencijalno rizičnih stanja.
Da stvar bude i solidno ironična, pa čak na razini socijalnog komentara, svi su diplomirani sociolozi (na studiju su se i upoznali), naravno nezaposleni ili s privremenim poslovima u nekom butiku ili ujakovoj urološkoj ordinaciji. Sve im je prilično jasno: dijagnoze zašto su takvi kakvi jesu postavljaju jedni drugima, iako uglavnom u afektivnim stanjima, ali nije im jasno zašto ih, sve zajedno, životni put vodi tamo gdje ih u ovom romanu vodi: prema odluci da od svojih života nešto učine tako da opljačkaju banku.
U takvoj postavi likova i njihovih mentalnih stanja Šalković razvija zanimljiv pa i provokativan kontrapunkt: naizgled obični ljudi iz susjedstva, neuspješni i neodgovorni poput tisuća njihovih sugrađana i susjeda, odlučuju se na rizičan čin, čin zla, iako se oni sami od takvog stava ograđuju (u pljačku kane ponijeti pištolje bez metaka). Leži li takvo potencijalno zlo u svakom prolazniku s kojim ćemo se mimoići na zebri ili u dućanu? Koliko se zapravo možemo prevariti procjenjujući na prvi pogled da je netko običan i normalan? Koliko se takvih tužnih sudbina moglo izbjeći da je u pravo vrijeme pruženo malo više ljubavi?
(objavljeno u Glasu Istre, 17. svibnja 2008.)
Post je objavljen 19.05.2008. u 09:07 sati.