Marketing
Uspomeno slatka, uspomeno tiha
Danas me nešto povuklo natrag uspomenama. Odlučila sam odskočiti od snova i nakratko se vratiti u vrijeme, trebalo mi je. Jučer kad sam završila sve što sam trebala, legla sam u krevet i listala svoje stare spomenare. Bila sam oduševljena tim bojama, tim tonovima, tim riječima. Naprosto, kao da još uvijek živim u tom vremenu. Bila sam dijete, tada. Voljela sam ispunjavati tuđe spomenare i tuđi moje. Doista sam uživala jer sam znala da ta uspomena traje do kraja života. U jednom trenu suze su mi krenule. Pročitala sam spomen drage mi prijateljice koju nisam čula već dobrih 5 godina, iako smo nastojale ostati u kontaktu, njen život apsolutno se izokrenuo. Strašno mi je bilo žao što neke stvari nestaju u sekundi pod bujicom vremena i onda naviru u sjećanjima kao tek nikli cvjetovi iz zelene trave. Čitala sam i čitala i shvatila koliko mi nedostaje to vrijeme, te zabave, te igre i taj smijeh. Toliko toga još nedorečeno i nenapisano, ali svakako nisam žalila. Znala sam koliko toga sam doživjela u tim godinama i živjela sam u skladu s time.U snovima tog vremena ne bi bilo, ali zato je tu pravi svijet u kojem shvaćamo i doživljavamo vrijednost uspomena te ih i cijenimo. Ta vremena su prošla, vratit se nikada neće, ali uspomena će uvijek biti tu, spremna na okrijepljenje i ponovni izlazak na pozornicu života. Ljudi su se razišli, svatko svojim putem i ništa više nije kao što je bilo. Svima nama ostale su samo uspomene nečega što je bilo, nečega što je uljepšalo naš život i stvorilo uspomenu vrijednu prisjećanja. Djetinjstvo nam svima ostaje u duši, nekima više, nekima manje, ali mogu reći da sam presretna jer znam da sam svoje djetinjstvo iskoristila najbolje moguće i nadam se da ću to isto moći pružiti svojoj djeci.
Ostavljam vam jedan spomen koji me se posebno dojmio i ispričavam se što možda nisam puno dotakla temu uspomena, ali bolna je ponekad i teško se uopće prisjećati, no kad uspomene krenu, svaka bol postaje suvišni „igrač“ u „igri“.
U- posljednjem času života svog
S- jeti se tada imena mog
P-ogledaj spomen, pogledaj sad
O- vo je bio drugar drag
M- eni je tada žao bilo
E-vo ti spomen stavi ga u krilo
N- a me misli makar u samoći
A- li te nikad zaboraviti neću moći.
Želim Vama svima, dragi moji, da prokopate po svom životu i vratite se makar pomoću kratkih riječi u vrijeme kad su brige bile samo pojam o nečemu što naizgled nikada nećemo moći doživjeti. Neka i vaše uspomene zažive zauvijek, u vašim plemenitim srcima.
Kad ti mrak prekrije sunce, a mjesec došeta nad grad,
sjedni i pogledaj u nebo,
nek' ti zvijezde put obasjavaju i misli krijepe,
nek' ti ljubav srce grije, pa gdje želiš.
Ako poželiš u Afriku, u Ameriku, u Australiju,
ili možda u snove.
Bit ću tu.
Ako ti srce želi na dalek put,
Bit ću tu.
Dajem ti ruku i pišem spomen, nek' ti sreća živi
u srcu, a ljubav u mislima.
Djeca smo bili i nismo to krili, voljeli smo ljubav,
voljeli smo maštu, ali i onu staru vrbu što je kraj škole
visila i pozdravljala novi dan.
Svi strahovi neka sad budu samo slatki ubod u
maleno srce, da uspomene ožive, a spomen
krene.
Kad ti tuga padne na oči, ti se sjeti mene i makar na tren
nek' ti mala suza na oko krene,
to je znak da smo prijatelji bili i da ćemo
prijatelji ostati,
makar oni prijatelji koji će
preko pogleda u zvijezde, održavati svoje
misli krotkim i smirenim.
Neka ti život prođe u miru i ljepoti
i sjeti se jednom makar naših vremena, svih naših svađa
i pomirbi i dođi do stare vrbe,
stat ćemo i krenut natrag u vrijeme, zajedno svi,
da još jednom osjetimo milinu
dječjeg , neponovljivog osmijeha.
Čuvaj spomen u srcu i ne daj da te život
izbaci iz takta jer melodiju našu
pjevat uvijek će znat ovaj drug,
što spomen ti piše sad.
Post je objavljen 19.05.2008. u 08:41 sati.