Vikend smo proveli uglavnom izvan kuće, pa i izvan grada. Živo me zanimalo kako stoje stvari na tavanu. Lupež se ozbiljno primirio, ali čuli smo ga. Papar nije pomogao, tapka on i dalje. Opreznije i tiše, ali tapka.
Otvorim vrata izbe, naglo koliko se to može, budući da zapinju. Ali ovaj put sam ga vidio, tu lupešku glavicu. Virio je iza jedne prikucane daske uz gredu koja nosi krov, baš na mjestu gdje sam procijenio da mu je ulaz u carstvo koje namjerava utemeljiti na mom tavanu.
Gleda me drsko u oči. Prvi put nije zbrisao iz vidokruga, iako nije izlazio iza svog grudobrana, stare daske. To me osvijestilo u prilično praktičnom smislu. Prijetio sam mu smrću, ali kako to izvesti dvorukom kuhačom? Nisam lovac, niti sam ikad bio, pa da imam pušku ili kakvo drugo oružje. Konfiguracija terena je također na njegovoj strani.
- Slušaj, Jura, ne znam kakvi su ti planovi, ali ovdje ne možeš ostati, - lijepo sam mu krenuo objasniti situaciju, ali on je samo zurio u mene.
Koraknuo sam naprijed, spustio kuhaču miroljubivo, i tada se na mene obruši oblak muha. Odvratnih, zunzarastih, onih s crvenim i plavim trbusima. Otvorim brzo kosi krovni prozor i razmašem se bezveze okolo, kao da hvatam muhe. Što sam, zapravo, i radio. Ali lupež Jura i dalje samo zuri, pušta i neki zvuk iz grla. Primaknem se još korak – dva, i taman da ću opet zaustiti „Slušaj, Jura...“ (nema čovjek neke osobite inspiracije u takvim trenucima), a on nestane brzinom munje. Masa u kretanju kroz uski koridor koja se približava valjda je ipak učinila svoje. I dalje je romorio iza daske, nevidljiv duboko u mračnom procijepu.
Vidio sam i zašto! Na podu jedno otrgnuto krilo, dok drugo viri iz nekakve smrdljive bezoblične mase. Suzdržim poriv na riganje i pošaljem ženu po vrećice. I dok je Jura Zedrav ljutito negodovao iz svojeg skloništa, pokupim napola pojedenu pticu. Bila je topla i vrlo, vrlo meka. I velika. Čudno velika. Ni kljuna, ni glave, ni bilo čega prepoznatljivog, ali mogao bih se zakleti da je krilo svrakino, a ne golublje.
- E, pa, Jura, danas nema večere! – rekoh pobjedonosno dok sam vrećicu nosio u smeće, ignorirajući leptire u vlastitom želucu. Žena me čekala na ulazu tavana i gledala velikim, prestrašenim očima, a ja sam složio pravu indijansku facu: pih, nije to ništa, ovo je veličanstven dan za umiranje.
Vratio sam se na tavan, ali Jure nije bilo. Posuo sam još papra i poprskao prostor nekakvim osvježivačem, neučinkovito, znam, ali tek toliko....
Tako smo odnijeli prvu pobjedu u malom ratu. Protivnik je ostao bez ručka. Prekinuli smo ga usred gozbe, nije čudo da je ljut. I vrijeme je!
On se počinje ljutiti, ja prestajem.
Post je objavljen 19.05.2008. u 00:02 sati.