...Kad zatworiš swa wrata i odeš, hoćeš li biti swjestan činjenice da powratka nema..? Jer zatworio si swa wrata do mene... Kad napokon shwatiš koliko mi značiš, hoćeš li znati i da je možda kasno? Jer, ma koliko god da te wolim, ne mogu wječno čekati i žiwjeti u snowima...
Kad ti dosade swe twoje igre, hoće li ti biti žao što se nisi ranije prestao igrati..? Ili ćeš samo otići, ne oswrćući se, kao da me nije ni bilo tu..?
Kad se probudiš usred noći, pomisliš li ponekad koliko je ljubawi bilo u mom poljupcu..? Ili twoje misli plowe nekim drugim morima, nepreglednim prostranstwima...
Hwala ti na svim porukama koje nisam primila,.. hwala ti na svim pozivima prilikom kojih telefon nije zazwonio... hwala ti na svim pokušajima da me widiš.. i na svim izmišljenim okolnostima… i hwala ti na onim beskrajno lijepim sekundama ukradenim negdje u wječnosti... hwala za swaki put kad mi nisi wjeowao...
I opet ću, bez obzira na sve, reći: Hwala ti što si bio dio mog života... I nikada nećeš biti u kategoriji slučajnih prolaznika… uwijek ćeš biti netko poseban… moj netko.
((na usnama od suza krwaw trag...))
oprosti... molim te...
Post je objavljen 18.05.2008. u 20:46 sati.