Pisala bih, a ne znam što…
Tišina probija mi glavu,
Zuje mi u ušima otkucaji sata…
A ja samo sjedim i …
i… razmišljam…
ma ne razmišljam!
Razmišljam o ničemu, a zapravo
razmišljam o svemu.
Kako glupo.
Želim nešto pisati,
Nešto što bi me možda za koju
Godinu moglo podsjetiti da sam
Sjedila sama sa tišinom i
Otkucajima sata i željela pisati
Ni sama ne znajući o čemu.
A o toliko stvari bi mogla pisati,
No, znam da ako o njima počnem pisati
Mnogi bi se naljutili,
Neki bi se rasplakali,
Neki čak i nasmijali…
Čudno je to pisati ni o čemu,
A zapravo o svemu…
Čudno je sjediti sama pored toliko ljudi
Čudno je sjediti sa olovkom u ruci
I buljiti u prazan list papira
Čekajući da nazove draga ti osoba,
Za koju znaš da te neće nazvati,
A još čudnije je to, da si upravo napisao
Pjesmu koja će te na to podsjećati.
Post je objavljen 18.05.2008. u 20:06 sati.