Još jedna noć sa nimalo ili tek malo sna.
Koliko će ova noć trajati?''
- pitanja onih koji su ''nesretno zaljubljeni''.
Ja sam uvijek mislila (i još uvijek mislim) da je najbolje optimističnim ljudima,
onima koji se ujutro bude sa rečenicom
''Danas je novi dan, dan da se ponovo dokažem sam sebi'',
i koji idu u krevet s kratkim ispitom savjesti i sa osmjehom na usnama.
Ne znam, zvuči malo ''okrutan'' život, ali se takvim ljudima treba diviti.
Počinjati sve i sve završavati s osmjehom, nema ništa ljepše.
Ljubavne boli su, kažu, najteže boli.
Ja još uvijek nisam sigurna da je to tako.
Toliko je tužnijih priča u svakodnevnom životu koje bole više nego one ljubavne
(između muškarca i žene dakako).
Svatko se bar jednom u životu na tome polju razočara
i čini mu se da je nemoguće krenuti dalje, ili nastaviti gdje je stao.
Sve rad tzv. ljubavi.
Postoje i gore situacije u životu do ''nesretne ljubavi''.
Sve prave ljubavi su tužne, rečenica koja je sigurno dobro poznata svima.
Uzmimo za primjer samo Romea i Juliju.
Prestat se borit i ubit se, radi ljubavi? Ubit se svojevoljno, rad ljubavi?
Ljubav ne ubija, ubija strast.
Tužne ljubavi, krajevi veza, nemogućnost imati nekoga koga želiš,
i padat u depresiju zbog toga. Jel to radi ljubav?
Zar nije logičnije da te ta ljubav tjera naprijed, da ti daje snagu i da te čini jačim?
Zar ljubav, tako veliki i lijepi osjećaj može uništiti čovjeka?
Ako nemamo nešto što želimo,
tu je samo povrijeđen ego, ponos ili nešto drugo, i iz toga proizlazi depresija,
nesanica i sve ostalo što ljudi pridodaju kao simptom tužnoj ljubavi.
To je ono ''Kako se to meni moglo dogoditi kad sam...''. To nije ljubav.
Ja mislim da ljubav ukoliko je prava ni u jednom slučaju ne može biti tužna...
jer ona traje zauvijek.
U ovom trenutku neznam kako izreći svoje misli,osjećaje...
neznam kao bi to napisala ni kako da ih podjelim s druima.
Čini mi se da je u mojoj glavi zbrka...i to velika!!
Sve mi je pomješano i više ništa ne shvaćam,iako ne želim da je tako!
Jesi li se ikad osjetio usamljenim?
Imaš osjećaj da je sve crno,sve ti izgleda nekako tužno,mračno,
ništa ti ne ide od ruke,sve je nekako naopako...
Promatrajući ljude oko sebe imaš osjećaj da si jedina tužna duša na ovom svijetu.
Ljudi oko tebe su samo oni sretni,nasmješeni,zaljubljeni...
Iz očiju im isijava neki čudan sjaj sreće,
na usnama im se nalazi osmjeh kakav bi svatko poželio!
Osmjeh koji ti se čini tako lijep,tako moćan da bi i najtužniju osobu uspio razveseliti,ali...
ali taj osmijeh ne dopire i do tebe.
Pitaš se: "Što mi je?Ne ja nisam takva osoba"
govoriš sama sebi – "ja sam vesela,mlada,lijepa,nasmješena i želim da me ljudi kao takvu poznaju i pamte!"
Zašto da neki problem,neka svađa ili nešto slično tome stane na put tvojoj sreći,osmjehu?!
Osmjeh je nešto najčudesnije na svijetu!!
Može izlječiti svako ranjeno srce,svaku povrijeđenu dušu...
Ljudi danas kao da zaboravljaju na taj osmjeh,na taj tako mali smješak koji čini čuda.
Što se događa u ovom današnjem svijetu?
Sve je nekao užurbano,svi negdje trče i nitko nema vramena za neku stvar koja ga veseli!
Zar se nitko nikad ne zapita pa kamo sve ovo vodi?
Sjeti li se tko svojih prijatelja koje nije odavno vidio?
Prijatelji su nam ipak nešto jako važno i vrijedno u životu,bar za mene!!
Uz ove prijatelje koje sada imam osjećam se ispunjena radošću,srećom,toplinom...
Ne treba mi neki poseban razlog za smijeh...
jer on dolazi sam uz prijatelje kao i onaj sjaj sreće u oku!!
A ljubav? Što je s ljubavi??
Ljubav nam dolazi onda kada je najmanje očekujemo!
Ona uđe u naš život kao bura koja nas probudi iz nekog dubokog sna.
U ljubavi treba biti strpljiv i treba čekati.
>>-Čekati.To je bila prva lekcija koju sam naučila o ljubavi.
-postaješ sve nestrpljiviji,čeznutljiviji sve dok voljeni ne dođe.
Tada ti se sve čini tako lijepo,sretan si,zadovoljan...
jer je i još jedna ladica sreće u tebi popunjena!
svee vas pozdravljaa vasa anonimna blogerica... i komajte mi puno.... =)
Post je objavljen 18.05.2008. u 14:34 sati.