Daleko sam od svijeta i sam pokraj vatre,
u mislima prolazim život svoj kratak poput svijeće.
Čini mi se da provedoh čitav vijek na ovom svijetu i
da sam star k'o zima i da sam od sebe daleko.
U kapima na dušu padaju uspomene daleke
i bude pred očima dane radosti nekad proživljene;
Vjetar, prstima lakim, o stakla na prozorima tuče,
a ja opet u mislima predem niti neke moje davne priče…
Ti preda mnom kao da prolaziš u magli,
sa suzama u očima i ispruženim rukama nježnim,
u raširene ruke mog zagrljaja padaš i
bez želje da išta kažeš, samo tiho uzdahneš…
Ja grlim svoje blago ljubavi i ljepote, trudeći se snažno
da poljupcima spojim duše naše i bijedne živote;
Eh, kad bi glas uspomena barem na kratko ostao nijem,
dok samo odagnam sreću koju uživah u taj tren…
Da zaboravu predam kapi uspomena nijemih i dalekih,
ja star k'o zima i sam sebi dalek i snen.
Priznanje:
Nisam sjedio pored vatre već za timunom (kormilom) svog broda i ničim izazvan napisah ove stihove. Još uvijek nisam u stanju reći je li razlog pisanja sreća proživljenih trenutaka ili tuga koju sobom nosi osjećaj prolaznosti života. A možda je to samo bio trenutak u kome je zalazak sunca izazvao sjećanja duboko zakopana i nekad davno proživljena?
Pitanje:
Kakav da joj naslov dam?
Post je objavljen 17.05.2008. u 16:50 sati.