KRAVA
Ulazim u salon koji odmilja zovem „dućan“ baš zato što tako izgleda. Ulazna vrata su siva, izlozi su sivi, stakla na njima su prljava kolikogod da ih se čisti, prozori od skladišta su sivi. Čitav dojam je da je ovdje nekad bilo pogrebno poduzeće koje je zbog bankrota moralo zatvoriti radnju. Nitko lud ne bi ovdje kupio bilo što a kamoli robu koju ja prodajem.
Pred vratima me čeka okrugla ženica sa staklenim pogledom. Izgleda mi kao tip koji dolazi na sastanke točno u stotinku sekunde. Ja kasnim nekih dvadesetak minuta. Po tome kako cupka nogom, mogu vidjeti da je živčana.
-Dobar dan. Di ste vi dosad?- pita me nervozna
-Ispričavam se. Gužva na cesti. Kamion zgazio pješaka na Slavonskoj.-
To, naravno, nije istina.
- Ma nemojte? Čudno. Sad sam prošla tamo i nije bilo ništa.-
-Dogodilo se prije pet minuta.-
Ne znam vjeruje li, ali me nije niti briga. Ne gledam je dok to pričam, da mi u očima ne pročita laž. Ulazimo unutra. Ona sjeda za stol, ja je konačno gledam i vidim joj u očima kravu. Onu vrstu koja služi za zapregu, stvorenu da vuče samo u pravcu gdje joj se kaže. Oči su joj širom otvorene, baš kao u krave. Govori mi da želi napraviti povrat robe. Ona hoće samo to, i ne postoji ništa što će je spriječiti u tome. Kupila je previše robe i sad bi vratila dio. Onda opet ponovi to isto. Rekoh da sam shvatio, ali ona i dalje govori . Ponavlja ono što je rekla malo prije, ali obrće red riječi i to radi nekoliko puta. Govorim „da, da“, nadajući se da će prestati, ali uzalud. Kao neki životinjski robot.
Radim polako da ne utipkam krivi broj. Uvijek radim polako kad sam napušen. Ne znam da li me više pere umor ili jutarnje tupilo od dima. Teško mi je pratiti nju i tipkati dokument, pa nekoliko puta provjeravam istu stvar, toliko očitu da bi je retardiran čovjek točno uradio. Kava bi pomogla. Krava s tupim očima i dalje tupi svoje.
Ustajem od stola i kažem joj da zašuti. Gleda me onim istim kravljim tupilom i priča svojim ravnomjernim tonom kao pop u seoskoj crkvi, samo brže. I dalje me gleda svojim tupim bezličnim okicama i melje. Kažem joj da sačeka malo i da ću se odmah vratiti. I dalje se ne gasi. Odlazim u skladište, uzimam tešku drvenu letvu s ekserom i vraćam se nazad. Obliva me tiha euforija.
Dok baba i dalje neumoljivo melje, zamahujem letvom i pogodim je u lijevu stranu glave koja joj se otkine s ramena, zabije u izlog, ostavljajući mrlju krvi i mozga na izlogu. Zubi se razlete okolo kao kockice u casinu. Svršavam od sreće. Gaće su mi mokre. Iz trupa lipti krv.
Pružam babi dokument i uvježbano se smijem i govorim:
-Izvolite vaš dokument! Hvala i doviđenja!-
Marš u pičku materinu, baba.
Post je objavljen 17.05.2008. u 08:24 sati.