Marketing
Izgubljeni klinci
Seljakanja u djetinjstvu su ostavila i te kakvog traga na meni. Stvarnost koja se tad dešavala je i danas dio mene, nešto što ću uvijek nositi sa sobom. Odavno sam trebala otići psihiću, ali nisam, tako da se s tim stvarima nosim sama, ali i to je stvarnost, kako kod mene tako i kod mase drugih ljudi koji su imali slično djetinjstvo. No, nije ovo tužna priča, mislim može biti, ali nije mi to namjera…
Naime, radi se o tome da sam nekoć dijelila sudbinu s hrpom drugih klinaca. Neke sam znala od svojih prvih koraka, no neke sam upoznala naglo, većina nas je bila iz istoga mjesta, krenuli smo zajedno u školu, bili smo izbjeglice jednostavno rečeno, a onda je svemu tome došao kraj. Razišli smo se, teško je bilo ostati i s kim u kontaktu, uostalom, bili smo klinci, a što klinci znaju? E pa znaju, najbolje danas osjetim koliko je sve to utjecalo na mene, no teško je to nekome objasniti tko nije iskusio nešto slično. Ponosna sam što sam ipak s nekima ostala u kontaktu. Bez obzira što su prošle godine, s jednom sam osobom i dan danas u super odnosima i to mi je jedna od najdražih uspomena iz tog vremena.
No, nekima se trag izgubio, kako nas je "sudbina" naglo spojila, tako nas je i razdvojila. U glavi su mi ostala neka imena, face, događaji i uvijek sam se pitala što je s tim ljudima?, gdje su i što rade. Svaki put kad bih srela nekoga poznatoga, raspitivala bih se o drugima, jednostavno me zanimalo. Davno sam se pozdravila s njima, s ljudima koji su u mom sjećanju ostali zauvijek klinci…
No, da ti ljudi postoje i danas, uvjerila sam se preko facebooka. E pa, upravo je to ono o čemu sam htjela pisati. Facebook, ovisnost? Jest, baš kao što mi je i ovaj blog bio u početku, ali više nije, baš kao ni facebook. Mnogo stvari mi se u vezi facebooka ne sviđa, ali, ali, prednost tog facebooka je upravo to što sam našla te klince. Neobično mi je vidjeti poznato ime, a onda sliku odrasle osobe. Kod mene je sve ostalo u nekom drugom vremenu, u vremenu kad su klinci koje sad gledam na facebooku imali mliječne zube, nosili neke čudne odjevne kombinacije, prošlost…
Čudno je to, nekoga si znao, pa je taj netko nestao i sve je to normalno, je li?
Jesmo li sad frendovi samo zato što smo to preko facebooka? Pa naravno da nismo, ali mi je drago što su ljudi s kojima sam dijelila sudbinu i dalje tu negdje. Jučer mi se javila jedna osoba s kojom sam išla u 2. razred osnovne na facebook, a o njoj godinama nisam ništa čula. Jednostavno mi je drago što se javila, rekoh joj da ne moramo nikada otići na kavu, ništa, ali moja želja za saznanjem gdje su ti ljudi je ostvarena. Facebook je učinio čaroliju po tom pitanju, našli smo stare frendove, rodbinu, susjede, bilo koga, svi su tu. Koliko god facebook bio još jedna usputna stanica, meni je pomogao da pronađem jedan dio koji mi je strašno nedostajao. Možda te ljude koje sam preko facebooka pronašla više nikada neću vidjeti, ali meni je sasvim dovoljno da znam da su ipak tu, da zavirim nekad u njihovu foto galeriju, zamislim kakvi su, bi li se danas slagali? Možda i ne, svi smo krenuli drugim putem, ali nekoć nas je spajao jedan hotel, jedna učionica, danas nas spaja posjet rodnome gradu jednom ili ni jednom godišnje, spaja nas Facebook ako ništa drugo…
Post je objavljen 17.05.2008. u 10:50 sati.