Ako ste koliko-toliko redovan čitatelj onda znate da mi je blog pun kojekakvih likova, podjednako ljudskih, mitskih, biljnih i životinjskih. Pa, molim, pozdravite još jednog gosta!
Počelo je prije više tjedana. Najprije treba reći da spavamo u potkrovlju, u sobičku u koji se popnemo svaku večer. Kao i na mnogim tavanima, tako je i kod nas. Između plafona sobe i sljemena krova postoji uzak prostor, kroz koji zviždi vjetar i ponekad kaplje kroz krezubo krovište. Pokraj sobe je jedna izba, široka oko metar, koja obilazi sobu u obliku slova L. Do izbe vode mala vrata i to je jedini pristup tom uskom prostoru između plafona i krovišta. Malo komplicirano, ali nužno za uvod.
Prije koji tjedan čuli smo mačku na krovu. Bila je topla noć, a mačka je bila bučnija nego obično, no u žaru lova i to se dogodi, čak i mačkama. Daleko od toga da bi nam to remetilo san. Susjedov debeli mačak, otkako nemamo svog, često došeće do balkona u potrazi za vrapcem ili drugom zanimacijom. Ponekad dođe kroz dvorište, ponekad kroz vrt pa gore prema balkonu, ponekad preko novije, susjedne kuće na koju se naša naslanja kao stari pijanac. Ponekad patrolira na cesti ispred kuće. Nije on jedini od mačjeg svijeta u našem susjedstvu, pa sam često pomislio kako je predebeo i prelijen da se penje na krov. Za to treba savladati jedan bor u dvorištu i tanku granu koja služi kao most do susjedovog krova.
- To je sigurno mlada mačka one druge susjede, kad ima mlade ide u lov, - mudrovao sam svojoj Voljenoj.
Ali jedne noći začujemo kako je jako zaštropotalo, odmah kraj lijevog zida. Malo smo skočili.
- Mater joj bezobraznu, skočila je unutra! Na tavanu je. – zagunđao sam nezadovoljno. Pronašla je neku rupu među crijepovima. Tapkala je po prostoru nekako sitno. Da nije štakor? Nemoguće, nema tako teškog štakora. Kraj svih tih mačjih ophodnji, nikad nismo vidjeli štakora u kući, čak ni u podrumu.
Par udaraca šakom u bočni zid riješilo je stvar. Ili se umirila, ili otišla. Ujutro, za danjeg svijetla, zavukao sam se u izbu provjeriti stanje i ništa nisam našao. Ali iz tjedna u tjedan, najprije svakih nekoliko, a potom već i svaku noć, pa i dan, šuškanje i zvukovi postajali su sve učestaliji i sve jači.
Provjeravam ja opet, i opet ništa. Da nije poltergeist? I njega smo imali u gostima, ne bi me čudilo. Sad već hoda kao gazda i ne uznemirava ga kad mu kucam.
Bit će da nisam dobro gledao u tavanskom polumraku. Jučer, nakon što je otplesao kao na rolerkosteru čitavom dužinom potkrovlja, naš gost me prvi put razljutio. Provalio sam u izbu odlučan uhvatiti ga na djelu i riješiti stvar. Ponio sam divovsku dvoruku kuhaču i vrećicu papra. Nisam se mislio boriti kuhačom, trebala je poslužiti za istjerivanje, a potom za nanošenje papra na nedostupna mjesta. Ali, imam što vidjeti! Na staroj škrinji gomila golubljeg perja. Ti boga, kolika je to mačketina koja tamani golubove bez da ostavi i koščicu, samo perje? Nitko od susjeda ne drži risa, sve su to ipak hranjene kućne mačke koje love iz sportskih pobuda... Doduše, netko ima sokola koji katkad doleti na susjedovu terasu, ali taj se sigurno ne zavlači pod crijepište i sasvim sigurno ne tapka četveronožno! Ljut radi moguće strvine na tavanu, sad ovo više nije šala, nije ni zdravo, pretražim prostor malo pomnije. I opet opsujem, u jednom kutu lijepa hrpica... Frajerica si je zahod napravila u mom tavanu! Ah, fuj! Sreća što su mikroklimatski uvjeti suhi, pa sam prošao bez smrada i drugih gadosti. Uzmem lopaticu i vreću, počistim sve što se da i što se ne da i naspem sve uokolo paprom, onako, lijepo i obilno. Kišući, spustim se na tuširanje, zdvojan. Je li utekla ili se negdje sakrila? Što ako sad neće moći van, kad sam prepriječio i začepio, sve onako improvizirajući, moguće prolaze među gredama i crijepovima? Jesu li poduzete mjere dovoljne? A ništa, pustit ću lopova van kroz stan, ako se uspaniči već ću ga čuti.
Zapalim cigaretu na prozoru prema ulici, sušeći kosu na toplom vjetru. Već se smračilo. Pušim, zjakam niz cestu, kad začujem štropot gore lijevo u oluku. Aha, fino, vani je! Micamicamica!, pozovem je, da napokon upoznam našeg neželjenog tajanstvenog podstanara. Hajde, micmicmic, neću ti ništa, da vidim koja si, uporan sam dok iskrivljujem vrat gledajući prema gore. I tada se bljeskom munje pojavi sitno, lopovsko lice, pogleda me krupnim crnim očima i smjesta nestane nazad u oluku. Što, koji vrag!?? Micamica! Opet isto sitno lice, podrugljivo.
- Pa ti nisi mačka! – viknem na sav glas, onako blesavo iskreno začuđen, - Ti si nekakvi jebeni mrmot!!!
Srećom po dobrosusjetsku politiku, nikoga nije bilo na ulici. Pozovem Jedinu Voljenu i uzbuđeno joj pričam što se razotkrilo, pokazujem joj lijevo gore prema oluku, ali ništa. Ni lika ni djela, ni glasa ni šušnja! Moja žena stoički uzdahne: eh, tko sve nije gostovao u našoj kući, pa slegne ramenima.
Odem odmah na net, kao pravi lovac i sakupljač novog doba. Bit će kuna ili lasica. Zlatica, bjelica, mala, velika, tko bi ga znao, vidio sam joj samo lupeško lice. Vražju mater! Vrijeme je lovostaja, kaže wikipedija.
Rješenje problema morat ću pronaći sam. Jer nema guglarije koja će korisno odgovoriti na ukucavanje: kako se istjeruje sitna zvjerad s tavana?
Post je objavljen 17.05.2008. u 00:00 sati.