Marketing
Grusse aus Deutschland
Ožujak 2008.
Evo, napokon da vam se pohvalimo kako nam je bilo na godišnjem odmoru, kojeg smo, sada, nakon dva i pol mjeseca, skoro i zaboravili, ali rado opet ponovili!
Već su sigurno svi zaboravili to veliko nevrijeme sa početka ožujka, kojem smo mi prkosili. Krenuli smo po tako velikoj magli, da smo ju mogli rezati nožem, i nadali se da je to samo tu kod nas. I stvarno, bili smo u pravu! Jesmo li prešli u Sloveniju, magla se povukla, ali lagana kišica pratila nas je do Karavanki. Kada smo prošli tunel, na Laurino veselje, počeo je padati snijeg, ali ne zadugo. Činilo se da se vrijeme smiruje, po putu sve pet, već smo se ponadali da je sve iza nas i veselili se sushiju na koji nas je teta Alemka obećala voditi na ručak taj dan. I tako, šaljemo joj poruku da smo 100 km pred Munchenom, i da se polako počne spremati, kad odjednom zastoj na cesti... Pored nas prolaze hitna, vatrogasci, interventno vozilo... i misliš dobro je, najgore je tamo već prošlo, sad će oni to brzo riješiti... Cure su, hvala Bogu, spavale, pa to stajanje nije bilo toliko naporno. E, onda je počela padati kiša, pa jaki vjetar i snijeg koji je sve zabijelio pred nama, a mi i dalje stojimo... tek kasnije smo saznali da je pred nama prošao orkan, da je trgao i bacao drveće... i, napokon, nakon nekih sat i pol stajanja, kolona se počela pomalo kretati... sunce je zasjalo i činilo se da je napokon sve za nama, da uskoro stižemo na odredište.
Aha!
To bi možda bilo kod nekog drugog! Jer zašto bi mi išli normalnim putem, onako kako nam je pokazao ViaMichelin, kada možemo ići kako nam kaže naš feeling, pa izaći jedan izlaz prije i krenuti u skroz drugom smijeru!
I tako smo se vrtili još dodatnih sat vremena po nepoznatim mjestima, ulicama i uličicama, dok nismo došli na pravi put. Nakon 9 sati u autu (a trebalo je biti max 5) stigli smo u Dachau i ugledali poznata lica tete Alemke i barba Jakova. Sushi je otpao zbog kašnjenja, pa smo pojeli patku iz domaće kuhinje, a nakon toga, pošto nismo bili pretjerano umorni otišli smo prošetati po Munchenu.
Kaže naš narod Obećanje-ludom radovanje!, ali ne i za našu tetu Alemku, koja nas je drugi dan skupa sa Mandicom odvela na sushi u svoj omiljeni restoran.
Lauru je najviše oduševio laufbahn, kako ga zove teta Alemka.
Ponedjeljak smo krenuli prema Lahru, mjestu u kojem žive Lorena, Matteo, ujko Olja i ujna Sandra. Tek tada smo vidjeli što je onaj orkan napravio - drveće prepolovljeno kao šibice, izbijeno iz zemlje, ne nekim mjestima samo je nestala šuma... ali to je sada bilo za nama i mi smo se veselili susretu sa našima.
Deset dana, koliko smo bili kod njih, prošlo je za tren.
Iznenađujuće, bila nas je puna kuća, što malenih što velikih, ali to smo primijetili tek sada kada gledamo slike. Najbolje od svega je što su se klinci jako dobro slagali; bilo je trenutaka kada nismo ni znali za njih kako su se lijepo znali zaigrati!
Ali nismo se samo igrali...
Fasciniralo nas je kako Lahr, iako mali industrijski grad ima puno zelenila, parkova i igrališta za djecu, što je sušta suprotnost onome što imamo kod nas - na svakom, pa i malom komadiću zemlje koji je urbaniziran, niču zgrade!
Nedaleko od samoga centra Lahra, nalazi se Gradski park u kojem smo uživali jedno cijelo prijepodne - od zelenila, šarenila cvijeća, do životinja koje su se šetale parkom i igrališta za djecu (i one koji se tako osjećaju
)
Kada smo vidjeli ovu livadicu, odmah smo se sjetili naših blogoprijatelja Engleza, koji su često znali na svom blogu stavljati ovakve sličice svoga dvorišta.
I u ovom parkiću smo izgubili jedno cijelo prijepodne...
Ujko je puštao zmaja, a mi smo se ludirali na penjalicama, ljuljačkama, toboganima...
Jedan dan, Angelika nas je iznenadila neobičnim izletom.
Vozili smo se više od dva sata kočijom kroz selo, uz Rajnu i Francusku granicu, kroz šumu i preko livada..., a pobrinula se ni da itko bude gladan i žedan.
Kasnije su klinci, na njihovo veselje, jahali konje.
I za kraj...
...tate i djeca
...ganze familie
Post je objavljen 21.05.2008. u 22:14 sati.