Marketing
pismena vježba
Naslov: Kad porastem biću Luka Nižetić
Kad porastem, a to će biti brzo želio bih da budem neko važan. Neki junak bih volio da budem. Da znam sve i svašta i da sam jako bitan. Da me zovu svuda i da budem na televizoru. Ne da budem stari milje i gondola. Nego u televizoru. Tamo gdje žive Mirjana Hrga, Goran Milić i Snorkijevci. Ja sam dugo maštao (to je ono kad nešto hoćeš jako a nemaš ili ti ne daju, pa onda zaspeš otvorenih očiju i sve zaboraviš oko sebe pa te tata opali čvegerom i kaže "spusti se na zemlju") i onda sam htjeo da se dogovorim sa sobom ko da budem. Htjeo sam da budem Supermen al sam skonto da on po cijeli bogov dan ništa ne jede nit ide u VC nego samo leti, a kako sam ja sklon prehladama morao bi da nosim duge gače non stop i potkošulju pa ne bi bio zgodan, a i nervira me ona njegova novinarka jer se folira. Onda sam htio da budem Betmen al sam odustao jer nemam položeno za betmobil a biciklo se ne pojavljuje u betmenu. Ne sviđa mi se i da me služi onaj stari dido jer me podsjeća na mog didu. Ni to mi se nije svidjelo. Mama mi je rekla da je dobar čovjek onaj Mendela Nelson Butros Butros pa sam mislio da budem ko on al sam odusto kad sam vidio da je crnac i da je bio u zatvoru dugo. To se ne bi svidjelo mojoj raji da sam crnac i u zatvoru jer sam trapav i stalno mi ispada sapun. Bilo je tu još ljudi koji su važni al mi se niko nije svidio. Tu i tamo sam htio biti Maveriks iz Top Gana jer je zafrkan i vozi motor i lijepo se smije dok se nije pojavio kod one debele crnkinje sa velkim podočnjacima što samo sjedi i priča nešto i daje siromašnima. Ona je fina samo je žena a ja sam muško pa ne mogu bit ona. Kad je Top Gan bio kod nje htjeo ju je da je zadavi na fotelji i smijo se ko lud a meni to bilo bezveze. Ja sam već pomislio da neću znati šta da budem kad porastem i da ću ostat najmanji u razredu i da će me svi zezati i tjerat da im dajem griz i guc, i da donesem svoju loptu polu-fudbal za viktorije da igramo kad sam vidio s mamo u deemu jednu sliku.
Bila je to plakata gdje je bio jedan momak u potkošulji od Galeba iz Omiša i smije se i nešta se kofrči ko ono "vidi mene jesam lud ko struja" (to mi izraz sad koristimo). On se zove Luka Nižetić. Taj momak je čovjek koji bi ja volio da budem. Pjeva stvarno super i ima dobre tekstove (rekla mi je profesorica muzičkog da su duboki al ja to ne kontam) i kad kaže da mu puše bura da mu je ustvari teško i da je usamljen, a meni kad puše bura samo mi hladno. On je isto bio na ples sa zvjezdama. Uvijek je ozbiljan bio i fino obučen, a onu curu vrti li vrti oko sebe pa joj se zamanta a on je uhvati a ona se sva uzjoguni. On je tu pobijedio bio jer je super pleso. Ima i ljepu frizuru ko Bekam. On, ja mislim najduže nosi tu frizuru. Duže i od Bekama i sve moje raje kolki je to karakter. A ima i para puno jer nosi šalove i sako ko Ibrahim Rugova i uvijek ima malo velke hlače koje su inače skuplje nego one manjeg broja. Blago mu se. A Mirjana Hrga ga zvala da priča o Emoima (to su oni sa čudnim frizurama što su nešto uvijek u crnjaku pa se ubiju) i zvala Luku i nekog doktora sociologije. Čovječe onaj doktor nije ni zaustio, samo je Luka pričo. On zna sve a doktor ispo glup. A Hrga ga gleda pa se sve namješta, sad bi ga poljubila meščini. Eto takav je luka. Još ima i nekakve moći, čovječe, gdje god odeš il pogledaš on je tu. Na posterima, na televizoru, na spotovima, na reklama, a jednom sam ga vidio u Splitu, samo se s curama družio. Blago mu se. On se može iskopirati i biti svuda. Ja bi volio bit ko on.
Stavio sam i sliku da pokažem kako je on dobar i kako ima cura uvjek.
datum 16.05.2008
(ovo je kopirano s mog bloga jer tako mogu i želim)
Post je objavljen 16.05.2008. u 11:36 sati.