Pregled posta

....Dozvoli mi bar da te zaboravim....//...Napravi mi sina.......

Iz ove price izbaceni su svi djelovi koji imaju veze sa stvarnoscu ili bi mogli uvrijediti nekoga tko cita ove gluposti..............................


A.v.A.

Hodam za njima,hodam ulicom.Iako do mene hoda onaj kojeg volim,onaj pravi ja sam bjezim od njega.Cudno je bilo reci da sam......................................................................,a ponekad cak i zaboravim koliko imam godina.Sto godine uopce znace?
Pogled prema njemu,krajicke,pazeci da ne primjeti.
Nisam strucnjak za poglede,ali tri sam dobro poznavala.
Pogled molim te propadni u zemlju bio mi je najpoznatiji jer je u najvise slucajeva bio upucen meni.
Pogled zelim te bio mi je upucen tako davno da bi se sljedeci put mogla zabuniti,ali prepoznat cu ga,znam da ga mogu prepoznati.
Pogled volim te,pogled koji svi zele osjetiti na svojoj kozi makar vecina njih zna da to ne zasluzuje.
Kao i svi drugi i ja sam zelim da mi se uputi taj pogled.Shvatio je da ga gledam,samo glupi ne bi primjetili.
Nasmjesio mi se kao da ne zna o cemu se radi.
Vjerujem da je do sada shvatio.
Snijeg je poceo padati,a nasi su se necujni koraci pretvorili u korake u snjegu.Makar sam se zaklela da vise nikada necu proci ovuda opet sam ovdje kao da nikad nisam obecala.
Oni,njegovi prijatelji,neke sam cak mogla nazvati i svojim prijateljima,oni su se smijali.Nekako smjeh je bio jedino sto su znali.
Nisu htjeli patiti,ali vec odavno su im brige bile natovarene na leda.
Pokusali su se ne obazirati na to.Moje prijateljice …....................................................................................................................................................................,a ja ih necu znati utjesiti.
Trudit u se kao sto sam se bezbroj puta prije trudila,ali necu uspjeti,ja necu plakati,ne ja,ja sam jaka.
Koliko smo samo puta svi mi pomislili na...............,koliko smo razmisljali o tome,vise nego sto razmisljamo o buducnosti.Jos jednom me uhvatio kako ga gledam,nasmjesio se i poceli smo razgovarati.
Utapala sam se u njegovim ocima,tako me jako vuklo da se sada ne mogu sjetiti o cemu smo razgovarali makar se u tom trenutku to cinilo toliko vazno.Snijeg je padao nekontrolirano,a mi smo se oprostili jedni s drugima.Uputila sam mu jedan osmjeh,jedan pogled koji kao da je bio posljednji makar su svi znali da cu ga vidjeti sutra.
Njegovi prijatelji iako su se pravili da nista ne primjecuju znali su,znali su,osjecali.Kako sam mogla znati,nisam,ipak sam i ja samo osjecala,nadala sam se da ce i on mene jednom tako pogledati,da ce me tako pogledati i osjetiti barem pola od onoga sto ja osjecam kad pogledam njega.
Moje prijateljice otisle su razmisljajuci o svojim ljubavima,o onima koje one vole necujno,bez zvuka,oprezno,ali ocekuju nesto natrag.T
ko bi im to mogao dati?
Samo oni koji su se zakljucali u njihova srca.Oni nisu odrasli,njihove majke se jos ne ponose onoliko koliko bi se trebale ponositi,oni su jos djecaci na putu prema zivotu,na putu prema svijetu.
Prevelik je svijet,a on i ja nekoc smo bili prijatelji bas na tom velikom svijetu s toliko ljudi.
Znam kada ce gdje proci,znam to bolje od njega jer onda ga mogu vidjeti,mogu ga vidjeti i sanjati o nama,nama kakvima ja zelim da postanemo.Zelim da budemo odrasli,da to postanemo u samo jednom danu jer znam da je moguce jer i prije se dogadalo.
Zelim da mi se razveseli kad me vidi i tako jos niz godina,ali znam da nikada nista takvo necu dobiti.Jesam li uopce normalana sto se sad usudim govoriti o tome?
Htjela sam se cuvati za njega,za svoga jedinoga kojeg volim,ali sudbuna nije htjela tako nesto i poslala mi je malog,..................................... sa velikim snovima,ostrog jezika.Htjela je da me usreci,ali on je sve samo pogorsao,dosao i otisao,bez rijeci.
Krenula sam kuci,ali negdje na putu prema tamo okrenula se na drugu stranu i opet nasla na mjestu za koje sam Ga molila da ne salje moje noge,da moj um ne razmislja o tome kako cu tamo stajati i gledati u prazan prozor dok se svjetlo ne ugasi.
Zasto su tako okrutni,zasto mi to rade???Stajala sam tamo ne znajuci za vrijeme,stajala sam i gledala u prazno,onako kako bi gledala kad mi je on usao u misli.
Precesto se to dogadalo.To kao da je bila bolest,a ja iako sam.............................................................................................................................nista nije pomagalo............................................................................................................................................
......................................................................Mozda je bolest nasljedna,mozda je u obitelji.Onda moj zivot,moj nesretan zivot nije bila moja krivica.Volim govoriti te rijeci,jednostavno su mi usle u uho pa cu ih reci i sada..................................................................................................................
............................................................................................ Svjetlo se ugasilo,a ja sam jos uvijek tamo stajala.
Zasto?Ni sama nisam znala.Mozda mi je snijeg zaledio prste i ne mogu se pomaknuti.Prozor se otvorio,on je izasao lica tuznog,ociju tuznih.
Nisam zeljela da bude tuzan,znam da on ne bi htio da ga zale,ali kad ga takvog vidim dode mi da zaplacem.
Odjednom kao da me primjetio,ali nije mogao jer sam sjedila mirno,stopljena s tamom.
Zatvorio je prozor i vratio se u mrak.
Upalio je svjetlo,a onda se svjetlo upalilo i u prizemlju velike kuce.
Otvorio je vrata,a ja sam potrcala u mrak.
Htio je potrcati zamnom,ali u kratkim rukavima nije mogao dalje,iza ugla,zima mu je bila neprijatelj.
Vratio se,a ja sam otisla kuci nadajuci se da nije primjetio jer ako je sutra necu izlaziti van.
Njegovi ce prijatelji znati cak i ako im ne kaze.Oni su dobri prijatelji,oni znaju.Moji........................................................,vec u dubokom snu.Legla sam na krevet vise iz navike,znala sam da necu zaspati.
Sati su prolazili isto kao sto prolaze i svake noci-tiho,jednako dugi,jednako kratki.
Isla sam u skolu drugim putem,nisam ga zeljela sresti.
Moje prijateljice su i danas plakale,plakale na mojim ramenima,trazile utjehu,savjet,dokaz da ce biti bolje,a ja im to nisam mogla dati.Jesam li premlada da kazem kako zivot nema smisao?
Mnogi ce reci da jesam,mozda i jesam,ni sama nisam sigurna.Samo znam da ga zelim i trebam.Prosao je kraj nase skole,.................... isto kao sto prolazi i svaki dan,ali danas se duze zadrzao,nije me pustio da odem doma,a da ne prodem kraj njega,mozda je i znao.
Mozda je sve to htio prekinuti,nije zelio da kampiram ispred njegove kuce.Mozda mu je smetalo.
A mozda i nije znao nego je samo dosao druziti se.One tuzne oci od jucer trebale su utjehu.Ja sam ih toliko htjela utjesiti,ali nisam mogla tek tako prici nekomu koga zapravo i nisam tako dobro poznavala.
Onda je ona najednom proletjela kraj mene.Lara - djevojka sa sto lica.I ona ga je zeljela,zeljela ga je isto koliko i ja.
Drugi su mislili da to nije zasluzila,a ja jesam.
Svi su to govorili pa cak i oni koji nisu imali veze s tim,koji nas nisu ni poznavali.
Nasmjesila se i poletila prema njemu.
Mozda ga je htjela zagrliti,tko zna....Nisam to mogla gledati i otisla sam na drugu stranu,na drugi izlaz.Kasnije su rekli da je pitao za mene,kasnije su rekli da je izgovorio moje ime sa sjajem u ocima i osmjehom zakrivljenim od tuge.Nisam im vjerovala,u ovakvim trenucima nikome se ne vjeruje.Nakon sto su mi to ispricali rekli su kako je Laru hladno izbjegavao,trazio nekog pogledom,cekao da izade iz skole.
Bile su lude,potpuno skrenule s mastanjima o sreci kad su rekli...........................cekao,ali niti u jednom trenutku nije rekao zasto,izraz na njegovu licu to nije otkrivao.
Hocu li kada me svijet uzme potpuno zaboraviti na njega,hoce li on ostati samo uspomena,samo tipka na klaviru?
Zapravo on do sada nikada nije bio dio mog zivota,samo mi je usao u srce,neocekivano.
Ne mogu se sjetiti dana kad sam ga prvi put srela,kad sam ga prvi put upoznala,ali sjecam se dana kada je on upoznao mene.Jesen je kucala na vrata,bilo je to prije pola godine,mozda i vise............................................................................
.........................................................................................
Mozda je sve to bilo lazno,mozda sam ja prerano zakljucila da moze biti ista vise od malo pristojnosti.
Koliko sam sati provela ...............,uvjeravajuci se da to nije tako,da mu je stalo,da ce mu biti stalo,previse,previse sam vremena utrosila na to.
Sad vise nemam vremena za suze,sretna sam sto ga nemam.
Sada samo gledam,gledam zudim i mastam o njegovim dodirima,o njegovim poljubcima.
To je bilo jedino sto mi je ostalo.
Jutro je,pticice pjevaju,cvijece nam se smjesi,pravo prekrasno proljece.Mene briga za to................................................................................................
Zelim to preskociti...Moram li stvarno.Ma ne smijem biti nepristojna.
Prici su mu i jednostavno reci.Ne moze biti tako tesko....I evo opet nje....Lara...mora mi svako jutro pokvariti.Zar ne shvaca kako ju svi mrze,dobro ne bas svi,samo ja.
Srdacno pozdravlja,smjesi se kao da nista nije skrivila,ma zapravo i nije,mrmljam si u bradu-umisljena glupaca.
Nisam trebala taj dan izaci s njima,nisam smjela dati da me nagovore.Kako sam samo slaba.
Da me nisu nagovorili sve bi sad bilo normalno,mastala bi o njemu,ne bi se bojala da cu ga sresti na svakom uglu,ne bi se nadala da ce se javiti.Jedan pogled sve zakomplicira.
Sad vise ne mogu mastati kako me ljubi jer sam to mogla pretvoriti u stvarnost,ali nisam-slabost.Jednog ce me dana sve to pokopati.Usla sam u skolu,odmah kraj nje.
Pogledala sam oko sebe,nema nikoga,jos je rano.Sjedam na prvu klupu i pravim se da sam umorna,da se nisam dosta naspavala,pokusavam se uklopiti.
Nitko me ne primjecuje,dobro sam se ukopila,ostala sam neprimjecena.Volim kad je tako.
Penjem se po stepenicama,nesto me povlaci iza i sapuce u uho-nemoj ici tamo.Ne slusam,penjem se i dalje.
Hodnik na drugom katu je prazan.
Doticem rukama ormare,prozor,sve.
Zelim prihvatiti da je sve to stvarno tu,ali ne mogu ............................................... ........................................................................................................................................................................................................................................................ Nerma veze,uvijek postoji sutra.
Sjedam na pod kraj vrata,vadim mp3 iz torbe,palim ga.
Za pet minuta-prazna baterija.Steta.Gledam u prazno,kao da ne znam sto ce se sljedece dogoditi.Nista kao i svaki dan prije.
Doslo je jedanaest sati,nisam ni shavatila da to cekam,da cekam njega i .......................................... da dodu kako ih mogu gledati.
Dosao je,niti danas me nije razocarao.Gledam kroz prozor,nitko ne vidi sto gledam.Nestaje mi iz vida svako malo.Sklapam ruke nesvjesno i molim da ne ode,ne jos.
Poceo je sat.Ja se ne mogu maknuti s prozora.
Vjetar je poceo puhati.Prijete mi losim ocjenama,nakon nekoliko minuta napokon sjedam na mjesto.Pravim se da pratim,pravim se da razumjem,pravim se da znam o cemu se radi.Mozda i znam,ali mi se neda razmisljati.Pokusavam zadrzati njegov osmjeh u glavi,nista,bezuspjesno.
Profesorica me proziva na plocu.Pravim se da ne znam,dere se na mene,rijesim zadatak,vracam se na mjesto i usput porusim nekoliko Leoninih knjiga.Leona je ljuta,psuje i crveni se u licu........................................................................................ ..........................................................................
Zvonilo je,lijeno se dizem s mjesta,podizem torbu s poda,pogled prema prozoru.Jos je tamo.
Osjecam olaksanje.
Ulazim u hodnik,dolazim do druge ucionice,lijepim se za prozor,gledam ga kao da.........................Neki klinci su s njim,on im dobacuje loptu,dize ih u zrak i vrti.................................,a ne znam ni zasto.Brisem ih,ne zelim da ih itko vidi.Profesor ulazi u razred,tisina je............... ju probija i govori kako bi trebali.............................................Klimam glavom automatski,a zapravo to ne zelim.Lijepo mi je i ovdje na sigurnoj udaljenosti.
Zatvaram oci,on i ja smo negdje,sami.gledamo u doline ispred nas,ne gledamo jedno drugo,kao da se bojimo.Nesto nedostaje.
Pogledavam oko sebe,on mi se smjesi onako na silu.
Otvaram oci,o tome nisam zeljela razmisljati.
Otvaram pernicu,kopam,kopam kao da nesto trazim,a znam da onog sto trazim nema.
Vadim olovku,zatvaram pernicu.
Tisina se pretvorila u galamu,nitko ne postuje pravila.
Tada shvatim da ne zelim pisati.
Otvaram pernicu,vracam olovku.
Kopam po torbi,uzimam knjigu i pravim se da citam dok slusam kakve odvratne stvari ljudi pricaju o drugim ljudima.
Kasnije se pravim da me nije briga.
Proslo je nekih dvadesetak minuta,podizem se i gledam jer on jos uvijek tamo.Tamo je,podize klince i veselo im se smjesi.
Odjednom vidim Laru,prilazi mu.
Da se nisi usudila sapucem.Leona se dere sto mrmljam.
Dize se sa svog mjesta,gleda kroz prozor samnom.
Prvo je nekoliko trenutaka samo gledala.Kad ja izadem van bolje da je nema.Prosapce i potapse me po ramenu..........................................................................................Imala je ona i bolje dane.Zvonilo je prebrzo.
Zelim pobjeci,ne mogu.
Ona me drzi cvrsto za ruku,ne da mi da odem.
Gledam kroz prozor,Lara ga ljubi.
Spustam pogled,ne mogu to gledati.Ne suzdrzavam se,podizem pogled,ruke su im se odvojile,njezina....................sjaji se na suncu,vjetar je nosi.
Idemo Leona me vuce.Silazimo niz stepenice.Ne osjecam paniku.
Mozda me proslo,mozda vise necu imati svoje napadaje.
Prekasno.Izlazimo iz skole.On gleda nas,vise se ne obazire na Laru.Odjednom osjetim kako mi noge otkazuju,srusit cu se.Ne mogu dalje.Sapcem,Leona me ne slusa i dalje vuce.
Dovoljno smo blizu da vidim njegove tuzne oci,Leona nabacuje smjesak,zeli da potraje.Ljubomorno gleda Laru i odmjerava ju.
Lara ne shvaca pogled-makni se s mog teritorija.
On gleda mene,ceka da mu pruzim ruku.............................
I ja sam nabacila jedan osmjeh.
Dotakla sam njegovu ruku,bila je topla.
Osjetila sam da mi se obrazi crvene,opet ce ljudi svasta pricati.
Podigla sam se na prste,prislonila svoj obraz na njegov s jedne,a onda i s druge strane.Mirisao je po cvijecu,omeksivacu i losionu za brijanje.
I dalje sam drzala njegovu ruku.
On je gledao mene,ja sam gledala njega.Oci su mi se zasuzile,osjecam da dolazi napadaj straha.
Povlacim ruku k sebi,on skrece pogled na Leonu.
Ona zapocinje razgovor jer smeta joj ta neugodna tisina.
Spustila sam pogled prema dolje,a nakon nekoliko sekundi vukla ju za rukav da podemo.Nisam mogla normalno disati,disala sam preduboko,a onda nisam uopce.Zadrzavala sam dah............................................
.............................................................................. Leona se pozdravalja,napokon odlazimo,Lara odlazi s nama.
Odmakli smo se od njega,a ja trcim,ne znam gdje,negdje drugdje.
Zelim si govoriti da me ne gleda,ali osjecam njegov pogled na sebi.
U.............................................Leona je kraj mene i govori gluposti kao uvijek.Odlazimo u razred,sjedamo i pokusavamo pratiti.Ustajem se,gledam kroz prozor svako malo.Vise ne........
..................................,sjedi na klupi i gleda nekamo,a zapravo cini se da ne gleda nigdje.
Opet nisam mogla doci do zraka.Sto ako mu se nesto dogodi.
Osjecam suze na obrazima.Kako sam glupa.
Pokusavam misliti.Pa on mi nije ni prijatelj,ni ne poznajem ga tako dobro.Sat je zavrsio,njega vise nema,otisao je kuci.
Izlazim iz skole,trcim,ne zelim ga susresti.Ucini mi se da me netko zove,ne obazirem se i dalje trcim.
Dosla sam u svoju sobu i sjela na krevet.Pogledam oko sebe.Svuda su knjige.
Zapravo ni ne citam toliko koliko tu ima knjiga,presporo citam za tako nesto.Lezim i gledam u strop.....................................................................................................................................................................................................................................................
..............................................Vise se i ne sjecam sto ta slika predstavlja.I dalje gledam.Pokusavam pronaci smisao zasto sam ovdje.
Nema smisla,ustajem s kreveta,odlazim van.
Ne znam kamo idem,trebala bi uciti sutra za test,ali ja ne zelim,ne mogu, hodam.Dosla sam do ugla za skretanje u njegovu ulicu,cekam i skrivam se.Sad ce on krenuti u skolu.Za nekoliko minuta izasao je.
Dugim korakom isao je prema cesti,u suprotnom smjeru od mene,s zelenom vestom i crvenim rukasakom na ledima izgledao je kao sala,ali nije bio,krenula sam za njim,ne znam zasto,ovo je prvi put da su me noge odvele tako daleko.Sljedila sam ga na stanicu,popeo se na mali brijeg uz autocestu i cekao bus.Iz depa je izvukao kutiju cigareta,vrtio ih je po ruci kao da nije znao od kuda mu,ali bile su njegove.
Izvadio je jednu i zapalio je,gledao kako gori.
Okrenuo se i ugasio ju na malom zelenom kosu,a onda sve iz kutije prosuo u njega.Malo je gledao kutiju,a onda i nju bacio.
Bus je dosao,ja sam izasla iz svog skrovista zaboravljajuci da me moze vidjeti iz busa ako se otkrijem.I vidio me.
Nasmjesio mi se zbunjena pogleda,vjerovatno se cudeci kako me uvijek srece,a zapravo nije bio svjesan da mu je svaki dan isti,ako se njemu nije cinilo tako meni je bilo drago.
Za razliku od njega ja sam shvacala da su svi moji dani isti,ispunjeni razmisljanjima o njemu.
Vikend je prosao,ne sjecam se kako,bila sam umorna,htjela sam spavati vise nego ikada.Ne mogu pricati,zamo zelim spavati,osjecam kako me ogovaraju iza leda,nije ih briga.Ne znam sto da mislim o tome.
Lagala sam.Nije pitao za mene,zapravo nije nikada,nije me primjetio,nije me pratio,nije samnom hodao po snijegu,nije isao na bus,nisam vidjela kako baca cigarete u mali zeleni kos.
Sve je to bila samo zabluda,sve su to bila mastanja o njemu.
Nisam bila ispred njegove zgrade,ne onako kasno,samo u jutarnjim satima kada sam znala da me ne moze primjetiti,moji roditelji nisu na ......................................................................................................................................................
...................................................Nisam mu...............................,bila sam previse preplasena da dodem do njega i........................Da li je Lara?Ne znam.Nikad se poslije toga nisam usudila pitati.Zapravo ja ni ne znam kako on mirise.Sve su to bile price,price koje su me drzale ovih nekoliko dana.
Sada je ta prica zavrsila,on se zaljubio u mene.
Sutra ujutro pocet ce nova prica,a i ona ce zavrsiti.
Price ce se redati dok skroz ne zaboravim na njega.
Govorim im da sam.........................,one..........................................,ne zelim slusati,ali moram,smijem se na silu samo da ne zaplacem.One su sretne,nemaju zbog cega biti,ali jesu.Ja se osjecam izdanom,ne znam zasto.Zapravo i nema nekih posebnih razloga.On zeli ................... jer je shvatio da nitko drugi normalan ne zeli njega...................................................................................
............................................................................................................................................................ Skrivam se u najdublju rupu i razmisljam zasto svaki koji mu se svidi zeli ......................................
..............................................................,a mene ni ne primjeti.
Opet placem,ne zelim razmisljati o tome.
Govorim si u bradu da dokle god ona poznaje nekog koga ja zelim necu ga imati.Klimam glavom potvrdno.Idem s.......................................pravim se,da se nista posebno nije odgodilo,da je sve po starom,znam da nije.
Potajno se pitam........................Prosli tjedan sam zeljela da me netko pogurne prema njemu,sada znam da......................................
Smijem se,oprastam se od njih,okrecem se naglo,hladno i sapcem si u bradu-da mi smo osudeni na propast.



ZA USPOMENU NA GODINE KAD TRAZILI SMO LJUBAV.
NECU SE SJECATI TIH DANA JER TO SU BILI DANI
KADA JE NAJVISE BOLJELO.












No more I gess

Mi ujutro kad odlazimo u svijet,kad izlazimo iz nasih zidova ne odlazimo sretni,ne odlazimo s osmjehom na licu jer to nismo dobivali kod kuce.Zato nam nece biti tesko otici kad dode vrijeme za to.Godine ce teci,morat cemo ostaviti prijatelje,krenuti u nove zivote,ali nece nam biti tesko jer nikad nam zapravo nije bilo toliko tesko da bi zaplakali onako iskreno,sve je to gluma.
Glumili smo onda kad smo se zaljubili,htjeli smo ih samo za sebe,a nismo znali da ih ne mozemo dobiti jer svi smo mi posudeni jedni drugima i svi cemo zauvijek biti.
Mi se ne bojimo prici zato sto ce nas odbiti,mi se ne bojimo prici zato sto cemo biti osramoceni,ispasti jadni.
Mi necemo prici jer znamo da i ako se dogodi ono sto zelimo da se dogodi brzo ce zavrsiti.
Necemo moci zadrzati taj osjecaj sigurnosti i zadovoljstva,osjecaj koji ljudi nazivaju sreca.
Jer ju itko od njih zaista iskusio ili su tu rijec izmislili kao i sve druge da bi se ljudi necemu nadali?
Mi ne zelimo znati odgovor na to pitanje.
Nama je lakse zivjeti u nadi.
Necemo prilaziti,gledat cemo sa strane i zeljeti,sanjati da ce biti bolje,da cemo jednom moci posuditi bez iskaznice,zadrzati ili cak ukrasti jer na sve smo spremni da dobimo onog kojeg volimo.

Za dva djecaka koji jos vole one iste djevojcice,
ali se to boje priznati.Ako procitaju ovo pronaci ce se,znat ce da je to za njih.










Zelim nesto lijepo,smisleno napisat,ali zadnjih dana mi to ne uspjeva.....zelim postic nesto,ali kad nejde,nejde.Pozz mom malom prijatelju...prosli vikend smo se dobro proveli.....heh....

Nadam se da su moje djevpjcice sretne sto sam stavila njihove slike.....ovo je jako dug post jer ce stajat ovdje neko vrijeme posto se mora ucit..........ipak je kraj godine....

Is the love I gave her in the past gonna be enough to last if tomorrow never comes?










...When you wanna give up and your heart's about to break remember that you're perfect,God makes no mistakes...



Post je objavljen 15.05.2008. u 15:35 sati.