"CETNIK MU ISPALI RAVNO DVADESET I SEST METAKA PRAVO U SRCE,ALI NJEMU NISTA,
VEC SMIJUCI SE ONIM SVOJIM POZNATIM PODRUGLJIVIM OSMIJEHOM,DOSKAKUTA DO TRANSPORTERA,OTVORI POKLOPAC PA PUCAJUCI IZ SVOG REVOLVERA PROBUSI CETNIKU GLAVU I SLJEM.A ONDA SE OKRENU PREMA SLJEDECEM TRANSPORTERU...TOG DANA JE JUKA PRAZINA SPASIO SARAJEVO",pisao je Hikmet scucuren iznad racunske teke u svom podrumu.
Tako je on kitio,kitio i za sest mjeseci nakitio roman sa jednostavnim,ali ubojitim naslovom"Juka".
Kako god okrenes,bila je to jako vazna knjiga,koja ne samo sto je bila knjizevno remek-djelo vec je opisivala junacku borbu jednog malog i golorukog naroda u pokusaju da se spasi od divljacke agresije koju su protiv njega poveli hajvani naoruzani do zuba,takvi kojima je nista i maksuma ubiti.Sad je Hikmet vec bio siguran da u demokratskom svijetu nikom nije bilo jasno sta se u Bosni zbiva.Drugacije se ravnodusnost medjunarodne zajednice nije mogla objasniti.Prema tome svijet je morao saznati istinu.Kako je vec od ranije znao da mu od radija nema nikakve koristi to je Hikmet shvatio da mora,kako god zna,izaci iz Sarajeva.Cetnici su bili sve opkolili i nigdje u njihovom obrucu nije bilo ni milimetra supljine.Jedina mogucnost bila je da ode u Vladu i zamoli ih da ga oni kao vaznu,ucenu i nezamjenjivu glavu nekako izbave.Ljudi su izlazili tako sto bi ih,toboze,Vlada slala u inostranstvo po nekom vaznom poslu pa bi po njih doslo blindirano vozilo Ujedinjenih nacija koje bi ih onda odvezlo do aerodroma.
Svi ministri su tako iz Sarajeva izbavili svoje familije i prijatelje,a gdje nece njega,Hikmeta velikog strucnjaka za knjizevnost,poliglotu,a sada,eto,i pisca jedne tako vazne knjige.Tako mu kazase njegovi pajdasi iz podruma.
Ako nisu bili puno pijani ili nesto posebno ljuti,cetnici su propustali bijela vozila do aerodroma gdje su slijetali avioni sto su dovozili humanitarnu pomoc i dijelili je pola cetnicima,a pola Sarajlijama.Na povratku nisu imali nikakvog posebnog tereta pa je uvijek bilo mjesta za nekakvog Vladinog sluzbenika,pravog ili laznog svejedno,a kad sjednes u avion eto te zacas u bijeli svijet.Srecom Dobrinja vise nije bila posve blokirana i odijeljena od ostatka Sarajeva jer je bosanska vojska i policija,nakon velike borbe,probila rupu u cetnickom obrucu pa je sad bila otvorena jedna cesta,
jedno usko crijevo kojim si,ako stavis glavu u torbu,mogao stici do sredista Sarajeva.Hikmet strpa svoj dragocjeni rukopis u njedra pa se zaputi u centar grada da u zgradi Vlade izvadi dozvolu i papire za izlazak iz Sarajeva.
Vec se bilo i zaboravilo vrijeme kad su radili tramvaji i autobusi,benzina nije bilo ni kad je trebalo prebaciti nekog teskog ranjenika do bolnice,a kamoli da neko vozika jednog prevodioca i pisca sa obadvije zdrave noge.Zato je Hikmet bio prinudjen ici pjesice deset kilometara tamo i deset `vamo.
Ne bi mu ni to tesko,a kakve je mahnite srece ni jedan ga snajper ne pogodi niti granata strefi te ziv i zdrav stize u grad.Iako ni prije rata Hikmet nije mnogo hodao,nadje odmah zgradu Vlade,koja se nalazila nasred Titove ulice.Zgodna stvar je sto se sve ulice u Sarajevu ulijevaju u jednu,najglavniju koja se u to doba jos uvijek nazivala po Titi,Josipu Brozu,tako da u ovom gradu ni najveci tokmak nije mogao zalutati.
Kad udje u Vladu zacudi se onolikoj guzvi.U hodnicima su sjedili sve vidjeni ljudi direktori,profesori,
doktori,glumci,pjevaci,filozofi,slikari,cevabdzije,pisci,manekenke,pijanisti,saneri,kosarkasi,
fudbaleri,tv-spikeri i jos bukadar drugog poznatog i vaznog svijeta kome je neko na vrijeme zaboravio dohaberiti kakav se belaj sprema u Sarajevu ili su,kad im je bilo receno,mislili da se radi o najobicnijoj prvoaprilskoj sprdacini.
Sad su svi ti ljudi sjedili ovdje i cekali nekog svog ministra.Svi su imali jako vaznog i neodloznog posla u inostranstvu,a neki su,bas kao i Hikmet,bili napisali knjige o Sarajevu pa je isto tako bilo neophodno da idu malo u svijet da sire istinu o Bosni.Hikmet nije znao licno ni jednog ministra,zato pridje prvom kojeg je sreo u hodniku-bio je to ministar za poslijeratnu obnovu i izgradnju koji se bas vracao s onog mjesta gdje i car ide pjesice.Najljubaznije sto je znao Hikmet se predstavi,rece o svojim velikim prevodilackim sposobnostima,napomenu da je zbog svog doprinosa na kulturnom polju cak dobio i stan i uopce kako on,Hikmet,nije nikakav maciji kasalj.Ne zaboravi,pri tom citirati sve one lijepe rijeci koje je o njemu,Hikmetu,onomad izrekao komandant Dobrinjskih branioca.
Pokaza mu i fasciklu sa trista strana rukopisa dokumentarnog romana o Juki Prazini i drugim herojima sto skoro goloruki brane nasu drzavu i narod od zlocinackog agresora.Demokratski svijet je ocito neinformiran o tome kakve zulume cetnici ovdje rade inace bi vec davno pomogao Bosni i zastitio je.Zato Hikmet mora u svijet kako bi ova knjiga izasla na stranim jezicima(Hikmet ce osobno sve prevesti)i svjedocila o uzasnoj bosanskoj stvarnosti.Cim to ljudi na Zapadu procitaju i shvate,sigurno je,pohitace da zaustave genocid u Bosni-to je njihova obaveza po medjunarodnim zakonima koje je Hikmet jos davno citao i prevodio...
Dok je ovo slusao,lice ministrovo je mijenjalo izraz i boje,tako da je na kraju vise licilo na elektronsku animiranu figuru iz nekog muzickog tv-spota sa MTV-a nego na ziva insana.Ministar nije znao sto ga je vise nerviralo-sadrzaj Hikmetovih rijeci ili nacin na koji ih je iznosio,mrtvo-hladno sa nekakvom
uzvisenoscu i dostojanstvom,isto kao da u to sto prica doista i vjeruje.Od pocetnog blijedila uzrokovanog strahom od granata i neispavanosti,preko zapanjenosti,kada mu je lice skroz poplavilo,
pa onda pocrvenilo od ljutine,ministar na kraju posta zelen poput marsovca.Nikako mu nije bilo jasno je li ova spodoba sto stoji pred njim samo obicna budala ili drznik koji ga ascare zajebava.Tu ti ministar presvrati i eksplodira kao haubicka granata.
-HOCES DA RAZGULIS,HA?!UFATI SE PUSKE UHLJUPE,KOPAJ ROVOVE I BRANI ZEMLJU...
HOCES DA BJEZIS PIZDO OD PIZDE I BAS SI MENI DOSAO...PIZDURINO,LEVATU,SMRLJO,
MAZGOVE,TOKMACE,PA DJE BAS MENE NADJE,JADO,JADNI?ZNAS LI TI,MAGARAC,DA JE OVO OVDJE DRZAVA,A NE NEKAKVA TURISTICKA AGENCIJA.MAGLA,TUTANJ,AKO TE JOS JEDNOM OVDJE VIDIM POSLACU TE NA COLINU KAPU DA KOPAS ROVOVE,izdera se ministar pa zalupi vratima svog kabineta.
Od ovakvog ponizenja,Hikmetu stade mozak.Nije stigao ni da se pomakne s mjesta kad iz onog istog kabineta izadje nekakva mrcina od dva metra u maskirnoj uniformi.Bio je to ministrov tjelohranitelj koji zgrabi Hikmeta ispod pazuha i izbaci ga iz zgrade Vlade.Povrh svega izmarsika ga k`o cuku i jos ga nabi nogom u guzicu.
Jos ravno pola sata stajao je Hikmet pred zgradom razjapljenih usta od ogromne zacudjenosti i nevjerice.Umalo ga snajper ne ubi.Na kraju,kad se malo sabra,vrati se Hikmet na Dobrinju k`o popisan.
Post je objavljen 15.05.2008. u 01:19 sati.