Procvala bazga.
Prisjećanje na mirisni, nevjerojatno sladak sok od bazge koji je moja baka znala praviti.
Moj djed znao je kako sklepati daščaru u dnu vrta. Tamo smo odlagali alatke, kao mali tamo sam se često igrao.
Djedovi i bake znali su mnogo korisnih stvari. Kad se što sije i sadi, kako se gradi i kako se popravljaju predmeti. Predmeti! Sjećam se tog njihovog sakralnog, a opet tako trezvenog odnosa prema običnim, upotrebnim, kućanskim predmetima.
Gledam kako danas ništa više ne znamo. Znam samo buljiti u ovaj prokleti ekran. Um mi je preopterećen gomilom beskorisnih i sasvim neželjenih podataka. Rasplinut će se u apstraktnim i besmislenim šemama koje, nekom zlom magijom, mimikriraju kao važne ideje.
Procvao je stari grm bazge u dnu vrta i ja se hvatam za glavu. Miris preslatkog soka je zauvijek izgubljeno sjećanje. Svemoćna i sveprisutna civilizacija, apstraktna i beskrvna, ponudit će mi rješenje. Neki ljudski ološ iz marketinške industrije dograbit će razbojnički ovaj moj lucidni trenutak bistrine, postavit će staklenku neke bljutave tekućine na policu supermarketa i pozvat će me s ljigave reklame: „Želite li PRAVI bakin sok? VI ćete kupiti Bljutko, i sjećanja će zaživjeti...“
Procvala je bazga, oblijeću je bumbari i pčele. Mene je zadesila neslana kozmička šala. Biti čovjek, a ne bumbar, vrabac, drvo ili grm.
Post je objavljen 15.05.2008. u 00:41 sati.