Večeras se dogodilo,dogodilo se ono što sam i očekivala ali se negdje u jednom dijeliću duše ipak skrivala nada.Nada u ništa.Večeras smo rekli zbogom, zauvjiek zbogom. Nastojim biti realna, vođena mozgom i raciom.Ali sam povrijeđena i nafiksala sam se normabelom, držim da je tako bolje, bezbolnije, ili će bar privremeno biti.
To Zbogom je konačno došlo, došao i taj dan.
Jer nešto što nije dobro treba skupiti snagu i prekinuti a ne kao ja što sam godinama činila, bez ikakvih realnih pokazatelja nadati se nečemu.Poput kiše u pustinji. Moja hipersenzibilnost me je oddvela u krivo, moje želje za ljubavlju, istinskom ljubavlju koju nikada nisam osjetila. Dali ta ljubav uopće i postoji u ovozemaljskom svijetu, a postoji ipak vjerujem iako je nisam iskusila.Postoji, jer sam je ja spremna dati, potpuno, istinski. Kome dati ljubav, Bože, ima li nade za mene. Prosvijetli me molim te svojom svjetlošću,
otvori mi oči unatoč mojem gledanju, molim te.Vodi me istini. Molim te!
Hvala ti Kriste, Hvala!
Post je objavljen 14.05.2008. u 21:39 sati.