..Ne prodje ni sat vremena nakon sto je Hikmet procitao svoj dramaticni apel demokratskoj javnosti i ponovo se spustio u podrum,kad jos jedna granata bubnu i razvali sto je ostalo od njegovog stana.
Sad je imao samo podrum.Ali,nadao se da ce vec od sutra u podne,jos i prije isteka njegova ultimatuma,covjecanstvo ustati u zastitu slobode,pravde i mira te prekinuti ovaj uzasni rat,tako da ce se Hikmet ponovo moci vratiti svojim knjigama i jezicima.
Podne dodje i prodje,a svijet ne pomace ni mali prst i niko se ni po zadnjici ne pocesa zbog njegove
prijetnje samoubojstvom.Hikmet zakljuci kako je nemoguce da su ljudi toliko iskvareni i bezdusni,pa citao je tolike deklaracije o pravima covjeka.I Povelju UN-a.Cak je mnogo slicnih dokumenata prevodio sa engleskog(a nekim cudom skoro svi vazni papiri su napisani na tom jeziku).Svi zakoni o medjunarodnom pravu strogo su zabranjivali da se narod kolje,a gradovi i sela satiru sa zemljom,a takve stvari su se,eto,ipak desavale i to bas u Bosni.Jedino objasnjenje bilo je da su cetnici nekako sprijecili da njegova poruka ode u svijet,mora da su unistili sve bosanske releje i radio-predajnike pa se Radio Sarajevo nije moglo cuti dalje od Podlugova.Hikmet osjeti zmarce na dnu stomaka,kao da mu mravi gmizu po tom dijelu tijela.To mora da su bili prvi nagovjestaji arsuzluka.Da se malo smiri i sprijeci pojavu strasne prikaze Gadjana,Hikmet ode do staba Teritorijalne obrane s namjerom da se prikljuci ljudima sto su ustali da brane Dobrinju i Sarajevo od cetnicke sile sto je udarila sa svih strana pa gruha ili gruha...Komandant nije imao oruzja na bacanje,a i da jeste ko bi Hikmetu,onako coravom,dao pusku u sake.Hikmet je,kontao je komandant,osim sto je smotan k`o sajla,sigurno i strasiv k`o zec-taj bi kad ga uhvati prpa u neznani zapucao i po svojima.Zato se komandant razlaga kako on vrlo cijeni Hikmeta kao intelektualca,i da on ne zeli da riskira njegovu ucenu glavu gurajuci ga u rov nego se ljudi poput Hikmeta za svoju zemlju i narod efikasnije mogu boriti svojim perom...I sve je tako nekako pricao komandant,a Hikmet slusajuci njegove rijeci poraste desetak centimetara.Grudi mu se jos jednom ispunise samopouzdanjem i osjecajem sopstvene vaznosti,nesta one sjenke sumnje koja se bila javila nakon sto medjunarodna zajednica iz ovog ili onog razloga,osta gluha na njegov dramaticni apel.Vrati se u podrum.One komandantove rijeci o njegovim visokim mogucnostima da u oslobodilackoj borbi ucestvuje intelektualnim sredstvima,Hikmet shvati ozbiljno.Bilesi kao neku vrstu naredbe.Sve knjige sto je imao ionako su izgorile pa vise nije imao sta citati te Hikmet odluci da pise.Nakon nekoliko vagona knjiga koje je procitao usudi se prvi puta da i sam proba sastaviti jednu.
Tako Hikmet poce pisati knjigu o Juki Prazini...
Post je objavljen 14.05.2008. u 01:26 sati.