Sjedeći u omiljenom kafiću tik uz more, s pogledom koji opušta vratila mi se misao, zapravo rečenice jedne pjesme koje mi se vrzmaju po glavi već duže vrijeme: "Zar nije smiješno kako misliš da ćeš biti u redu dok ne zapamtiš kako stvari nikad više neće biti iste. Zar nije ludo kako misliš da si isplanirao cijeli svoj život samo da bi otkrio kako nikad nije bio u tvojim rukama." Zapravo shvatiš da si marioneta nečije lude igre, a kako će sve završiti ne zna se do samog kraja. I tako malo plešeš lijevo, malo desno, gore i dolje, dok se opet ne vratiš na početak. Ponekad otkriješ nešto novo, ponekad se zapitaš je li moglo drugačije, a ponekad jednostavno prihvatiš i kreneš dalje ne osvrčući se. I tako časkajući s prijateljicom, došle smo do zaključka: "očekuj neočekivano i ne očekuj očekivano".
Prisjetile smo se davnih vremena i svega onoga što se događalo tijekom našeg prijateljstva, čudnih zbivanja, kako smo se našle. Danas bi se teško priviknule jedna bez druge, a do prije desetak godina nismo ni znale jedna za drugu. Smiješnije je to što smo živjele u istom gradu udaljene svega 15 - tak minuta jedna od druge, a prvi put smo se srele na fakultetu. Ni tada nismo osobito marile jedna za drugu. Ona je imala svoj, a ja svoj svijet, no zapravo se ispostavilo da smo odrastale prilično slično. Obje odgajane da budu samostalne, karakterne, odrasle uz majke koje su svojoj djeci morale biti oba roditelja, a očevi u svijet trbuhom za kruhom. Odrastajući u takvoj obitelji izrasteš u osobu koju ne može svatko razumijeti, prihvatiti njenu jaku neovisnost i nezavisnost o nikome i ničemu. I tako su nesuđene primabalerina i veterinarka dobile nezaboravno prijateljstvo zahvaljujući jednom profesoru i njegovom ispitu. Do treće godine fakulteta svaka od nas je bila u svom "filmu", no obje odlične učenice, studentice, uzorne kćeri, itd. Odjednom preokret.
Dogodila se eksplozija zbivanja koja nas je dovela do današnjih dana i života. Sudbina ili vlasnik igre odlučio se po tko zna koji put poigrati s nama. Taj ispit koji nam je noćima zagorčavao život zapravo se ispostavio kao dobra stvar. No tada je to bilo "drži ne daj".
U međuvremenu obje napuštamo fakultet, ona pronalazi ljubav svog života, napušta grad, a ja se zapošljavam. Prolazi godina - dvije i vraćamo se na fakultet, pokušavajući se riješiti tog profesora i njegovog ispita. I u tim pokušajima počinje naše prijateljstvo. No, od ocjene ništa, te nastavljamo studij u drugom gradu, postajemo cimerice.
I kroz taj period zapravo shvaćamo kako imamo i previše toga zajedničkog. Prateći vrijeme u tom drugom gradu, bez većih problema riješavamo sve ispite, diplomu i ostalo. U međuvremenu prolazimo kroz razne dogodovštine i poznanstva, od života u zgradi koja je izgrađena na nekadašnjem groblju(što mi nismo znale, kasnije nam rečeno) do banalnih gluposti. Vrijeme prolazi i ja pronalazim ljubav svog života i sve se čini kao savršeno.
I misliš kako će napokon sve sad ići samo nabolje. No opet preokret. U samo jednom trenutku, ma koliko se trudio, žrtvovao, nestane sve u vatri i pretvori se u pepeo. Redaju se opet problemi za problemima. U nekoliko dana moj život se pretvara u pakao, savršena veza postaje noćna mora, meni dvije drage osobe pogibaju, a ona dobiva list papira, sve što je ostalo od 6 - godišnjeg savršenog braka. I opet na početak.
Sve ispočetka. I tako razgovarajući zapitale smo se kakav bi naš život bio da se sve posložilo drugačije i da je ona završila Akademiju, a ja veterinu. Vjerojatno bi se opet našle na ovaj ili onaj način. Ili je ipak sve trebalo tako biti, kako kaže moja majka. Jesmo li zbog svega postale pametnije ili mudrije?Ili smo nešto naučile? Možda. Nadam se. No, jedno je sigurno. Ono što za sebe mogu reći je: ma što da se dogodi uvijek ću postupati kako mi duša kaže. Da li će ona tako? Ne sumnjam ni malo da neće.
I tako ispijamo i dalje kavu u našem omiljenom kafiću, tik uz more s pogledom koji opušta, dijelimo svoje dobre i loše trenutke, plešemo kako sudbina svira i čekamo nastavak priče.
Post je objavljen 13.05.2008. u 20:19 sati.