Pregled posta

VJEROVATI ILI NE?

Već jedno izvjesno vrijeme muči me odnosno „kopkaju“ me dva slučaja koja su nam se dogodila nekako istovremeno. Pitam se da li smo dobro postupili, da li smo dobro sve procijenili, da li smo zapravo dobro odlučili? O čemu se zapravo radi :

PRVI SLUČAJ
Prije otprilike godinu i pol dana, s „dotičnima“ smo bili i više nego u dobrim odnosima.
Telefonski se čuli gotovo svakodnevno, viđali se barem tri puta tjedno.
Pomagali si uzajamno i kako se ono kaže, dijelili i dobro i zlo.
I onda najedanput jedna naoko bezazlena stvar ( za koju mi zapravo nismo ni mislili da postoji) pretvorilo je naše susrete u sve rjeđe viđenje, sve rjeđe smo se telefonski čuli dok to jednog dana nije prestalo. Više se nismo ni vidjeli niti čuli.
U više navrata pokušavali smo doći do „dotičnih“ ali bezuspješno. Iako smo znali gdje stanuju nije nam padalo na pamet da tamo idemo, pogotovo jer smo znali da nije naša krivica to što se mi više niti vidimo niti čujemo. Ispočetka nam je bilo užasno žao, no čovjek se s vremenom jednostavno pomiri sa činjenicom da „oni“ više nisu dio naše svakodnevnice.
No nedavni jedan slučaj ponovo nas je „spojio“. Nakon tog „slučaja“ gdje smo mi ponovo prvi pružili ruku pomirenja i ruku podrške, „dotični“ su se jadali kako su bez razloga stavili naše prijateljstvo na kocku. Uvidjeli su da su pogriješili no pravi razlog tog naprasnog njihovog ne javljanja do danas nisu rastumačili. Mi se ponovo čujemo i vidimo iako ne više tako često kao nekad i sve je opet naoko uredu. Zašto kažem naoko? Zato jer me opet nešto kopka da se opet neke stvari ne bi dogodile,jer ovo je već treći put da se sa „dotičnima“ događaju iste stvari. Da ne bi netko mislio da smo mi savršeni ili kakvi „sveci“?
Ne niti malo. I mi imamo svoje „mušice“ i mi znamo itekako neke stvari okrenuti ali kad vidimo da smo pogriješili uredno se ispričamo. Pa ljudski je griješiti jer ipak smo mi ljudi od krvi i mesa. No kad Ti se netko naprosto više ne javi a bio si stom osobom i više nego dobar, zapitaš se pa gdje griješiš. Zašto Ti ta osoba ne kaže u lice što si krivo napravio kako bi mogao ispraviti to što si navodno skrivio. I zato me sad kopka ta stvar, što ako se opet ponovi takva stvar, da li ćemo morati paziti na svaku riječ što kažemo, da li ćemo morati dobro odvagnuti svaki naš potez prema tim „dotičnima“ jer u sva tri međusobna slučaja „oni“ su bili Ti koji su prvi okretali leđa. Da li na kraju svega zapravo vjerovati tim „osobama“?

Pitanje za Vas: „da li Vi smatrate da smo dobro postupili u ovom slučaju, koja su Vaša razmišljanja i kako bi Vi reagirali, odnosno jeli se i Vama tako nešto u životu dogodilo“?

DRUGI SLUČAJ
Prije izvjesnog vremena javila nam se jedna „osoba“ koja nam nudi svoju pomoć. Iako malo skeptični, pristali smo od nepoznate osobe prihvatit pomoć odnosno ruku podrške koju nam je ta „osoba“ davala,poglavito jer se ta „osoba“ javila i nekim našim prijateljima i sve sumnje u neke prevare bile su otklonjene. I tako, počeli se mi čuti i telefonski i sms-om i e-mailom i mesengerom a ubrzo i stvarno pomoć krenula.Stvarno nam je bilo drago da sve više i više ima tako dobrih ljudi koji su voljni pomoći, ne gledajući da li se poznajemo ili ne.
Od nas ta „osoba“ nije tražila ništa, već joj je bio dovoljan Anjino poboljšanje i Anjin osmjeh sreće. I kako mi imamo običaj osobno upoznati ljude koji nam pomažu i barem stiskom ruke osobno se zahvaliti, odnosno da osobe koje pomažu i u poznaju Anju tako smo i ovog puta htjeli to učiniti naravno poštujući diskreciju „osobe“. No od tad toj „osobi“ ni traga ni glasa.
Da stvar bude čudnija, ta „osoba“ se više ne javlja ni našim prijateljima.Pokušavali smo stupiti u kontakt i preko sms-a i preko e-maila ali ništa.
I sad se pitam gdje smo pogriješili? Pa ima masu ljudi koji nam anonimno pomažu i mi to cijenimo. Ako i nije htjela da se upoznamo, pa mogla nam je to kazati a ne ovako, gdje sad stvarno ne znamo što se događa. Iako me to malo kopka i dalje se nadam i dalje vjerujem da će nam se javiti.

Pitanje za Vas : „da li smo stvarno pogriješili kada smo izrazili želju da se osobno zahvalimo toj „osobi“ na svemu što je učinila za našu Anju, odnosno koja su vaša razmišljanja u vezi ovog slučaja“?

Svima Vama lijepi pozdrav od tate Tomislava a Anja i mama Jasmina Vam šalju jednu veliku morsku pusu iz Velog Lošinja.


Post je objavljen 13.05.2008. u 17:55 sati.