Zapravo bih današnji dan htjela provesti u krevetu, spavajući, bez naznaka da oko mene postoji svijet ljudi, osobnosti, karaktera, zlih karaktera, laži i zavisti.... Ma bilo kakav svijet... Hoću svoje nebo, svoju maštu, svoje snove... Svog anđela... Danas nisam spremna ni za rat ni za mir. Već danima pokušavam pronaći neku vrstu kompromisa sa svima jer se osjećam nezainteresirano za sve.. I čekam kraj danima umora i lijenosti, neke neobjašnjive nervoze i čudnih nemira...
U ovakvom raspoloženju uvijek 'vrtim' jedno te isto.. A na kraju ne napišem ništa. Pomalo me živcira to. Živciram već i samu sebe... A možda su samo 'oni dani'. Nemam baš previše inspiracije za pisanje. Bolje rečeno, neke stvari ne mogu izbaciti iz sebe jer ne znam na koji način. Nije ni bitno, doći će vrijeme kada ću znati.
U ovih nekoliko dana spoznala sam relativnost sreće. Ponekad i kad dobiješ ono što želiš, to može biti vrlo zbunjujuće,a ako to dobiješ nepripremljen, i vrlo mučno. Ako još k tome postoji netko tko te redovito ometa i ne dopušta ti da uživaš u onome što imaš, onda osjećaji znaju biti dosta podijeljeni....
Činjenica da puno više 'blejim' u zid nego što čitam govori sama za sebe. Puno vremena poklanjam razmišljanjima o svemu što se događa. Kažu da sam odsutna, napeta, čudna. Nemam vremena za stvari koje volim. Još gore, nemam vremena za ljude koje volim. Imam osjećaj da mi ni svo vrijeme ovoga svijeta ne bi bilo dovoljno da dokučim situaciju... Možda ju ja ne mogu dokučiti. A možda situacija uopće ne zahtjeva biti dokučena. Previše možda. Ali jedno je sigurno. Dok ja lutam u potrazi za odgovorima kojih nema, činim pogreške, gadne pogreške....
Puno puta čula sam ono "izgubljeno je samo ono čega se odreknemo". Međutim, svjesno ili ne, puno puta odreknemo se nečega čega se zapravo ne želimo odreći zato jer smatramo da je tako bolje za nekoga koga volimo. Isto tako, puno puta nešto smatramo izgubljenim samo zato jer je premalo u odnosu na ono čemu zaista težimo...
Čini mi se da sam u nekom čudnom razdoblju. Negdje između neba i zemlje i ne znam trebam li pogledati gore ili dolje... Oblaci su tako meki. Primamljivi. Udobni... I nestabilni. =(
A zemlja... Zemlja je sigurna. Čvrsta. Postojana. Stalna. Hladna. Crna.... =((
Nema veze... Već ću se ja pokrenuti. Gore ili dolje. Nebitno. Pokušavam ovladati svojim mislima, ali zvijezde mi ne dopuštaju. U mom svemiru beskraj me okružuje. Proguta me poput atoma. I opet sam ništa. Međutim, ja opet shvaćam... U svojim mislima ja sam taj svemir...
Cijeli život mislima pokušavam otkriti neke nove svjetove.... A shvaćam da neću imati ništa od toga. Nemam dovoljno vremena ni za otkrivanje ovoga svijeta.
I opet dolazim i gubim se u beskraju misli, velika većina od onoga što sam htjela reći nije rečeno... A ono malo što sam rekla osta nedorečeno, konfuzno, neshvatljivo... I nemam ništa od toga. Na kraju krajeva, vidljiv je samo goli strah od prolaznosti, neizrečenosti...
I opet ćete misliti kako ste shvatili post, kako razumijete.. A ne shvaćate. Ne razumijete. Ne znate. Ne znam ni ja...
Post je objavljen 13.05.2008. u 16:59 sati.