Marketing
Moj rođendan, tvoj rođendan….tvoj je urezan kao nožem u moje srce, za moj ti više ne znaš
Danas mi je rođendan. Pamtila si taj datum i nikada se nije desilo da zaboraviš, iako nisam od onih principijelaca koji će raditi dramu u slučaju ako nekome nešto promakne. Ali, značilo mi je da se sjetiš toga datuma, da mi napišeš par riječi ako si bila odsutna, da me poljubiš, da mi dadeš neki poklončić. Nije uopće bilo važno ima li ili nema vrijednost, mislim materijalnu, meni je u svakom slučaju bio značajan, jer je bio od tebe.
Danas mi je rođendan i imam 54 godine. Do prije nekoliko godina činilo mi se da godine lete, i najednom sam se zatekla kako razmišljam da je puno toga iza mene a zapravo malo manje ispred mene i to me pogađalo. Jesam li bila tašta? Jesam li željela biti čim dulje mlađom? Jesam li se bojala godina ispred sebe, koje su označavale zrelost pa onda i stariju dob, nešto o čemu čovjek ne voli razmišljati jer previše voli život a malo mu nade daje naslućivanje o nekom drugom životu kasnije, onom „iza“.
Danas mi je rođendan i danas mi se čini da je 54 godina života premalo za mene, jer koliko me god života još čekalo, sve je previše, sve je predugo. Ovako, na ovaj način, ja ne mogu. Ne mogu jednostavno zamisliti da još godinama koje me (možda) očekuju trpim tvoje odsustvo, znajući da te ništa ne može vratiti, znajući da mi je život golema praznina u kojoj ništa i nitko nije važan. Ne mogu zamisliti da će sva jutra biti jednaka današnjem, kao i onima koji su iza mene, svo ovo vrijeme od 1. srpnja 2006., jutra u kojima je prva misao da te nema i da te neće biti. Ne mogu zamisliti sve one subote koje me još očekuju kada odlazim do mjesta na kojem je ostao djelić tebe a ja fizički ne mogu doprijeti do tebe. Ne želim te subote, ne želim apsolutno ništa. Ono što želim, ne smijem željeti jer je neostvarivo jer je nemoguće.
Danas mi je rođendan i tvoja se baka sjetila da mi pošalje brzojav, želeći mi sreću. Kakav je to tek cinizam? Ima li išta na svijetu više što me može i što me treba činiti sretnom? Na koji to način razmišljaju ljudi, sljede li samo inerciju običaja ili stvarno ne razmišljaju, jer ne mogu razmišljati na moj način i jer ne poznaju situaciju? Bi li onda trebalo svakoga od nas barem jednom u životu dobro „prodrmati“ nečim dovoljno teškim da se počne drugačije reagirati ? Ovu misao prosljeđujem i za sve one koji su se sjetili čestitati mi rođendan na opisani način. Žao mi je, zahvalna sam za sve ruže, irise, poruke, poljupce, darove…ali nema radosti u meni, nema ni srha, sve emocije su okrenute samo tebi i zbog tebe. A to je najteže.
Danas mi je rođendan i da je moguće, poželjela bih samo da te mogu opet roditi, da opet jesi, da imam kome uputiti svoje strahove, brige i veselje.
Ljubavi moja jedina, još gore od ovoga danas čeka me za dva i pol mjeseca, 28. srpanj i tvoj rođendan. O čemu tek onda misliti, kome se tek onda nasmiješiti, koga onda probuditi da mu poželim najljepši dan i svu sreću svijeta. Emocije su me obuzele kada sam ti slala brzojav iz Murtera na tvoj 18-ti rođendan jer postala si punoljetnom, na tvoj 20-ti, jer taj mi je ostao u posebnom sjećanju i na malo njih poslije 20-tog. Pa zar je to istina, pa zar to uopće može biti istina? Una, toliko boli da je neizdrživo. Mrtva sam, jer su mi sve potrebne emocije za nastavak života mrtve a to za život koji me čeka nije dostatno.
Umjesto bilo kojeg drugog dara darujem sebe ružom koju poznaješ.
Post je objavljen 13.05.2008. u 16:21 sati.