I talasa me ovih dana.... emocije, neke nove, neke stare, ali dublje. Oči me varaju, gledam kroz njih i vidim čas kristalno jasno, a u drugom trenu magla.... Prepoznajem ljude oko sebe, vidim mnogo novih ljudi, ne ljudi koje do sada nisam poznavala nego u njima vidim nove osobe, drugačije ih gledam. Pronalazim mnoge žrtve ovog modernog vremena. Gledam u njih u nevjerici da ih nisam vidjela prije. Razgovaram sa njima želeći uzviknuti „SLOBODNI STE! NE BUDITE ROBOVI OVOGA SVIJETA!“ A zapravo im samo kimam glavom i uz uzdah govorim ajoj. Gubim se. U trenu me duhovi prožmu, osjetim silu i snagu - hoću naprijed. Kad zakoračim sva se prestrašim i vratim se nazad.... Koji je to put, kuda vodi ova cesta, pitam se? Drmaju me osjećaji do sada nepoznati, ima već tjedan dana tomu. Saznajem za događaje oko sebe, dođe mi da zapisujem tko je u kakvoj potrebi i da molim za svakog posebno. A zapravo do većere prođe dan da se ni za se ne pomolim dostojno. Vuće me razgovor sa duhovnikom, a bojim se zapoćeti jer ne znam što reći. Halo, dobar dan, prošli su Duhovi, a mene eto nešto ispunja od glave do pete, i ne znam što je. Ili da posjetim psihijatra, kako kaže moja šogorica. Tisuće misli me ruše, tisuće želja, radost i tuga se mješaju. Dosegnem dubinu i zaronim, ali se brzo vračam na površinu i ne znam gdje sam bila. ....
Ništa se zapravo ije promijenilo. Sitnice me izbace iz takta, iz trena duboke samospoznaje lako me izbaci samo jedna kriva gesta mojeg bližnjeg. Kao da su mi senzori na max.
Bilo je dana kada sma bila hrabrija, sigurnija. Kada sam se alakše opirala riječima oko sebe, kada se nisam dala povrijediti.... kada nisam bila tako senzitivna. A sada je sve u jedan.
Ništa. Sutra je novi dan. Dan bliži do mog prvog odlaska u Međugorje. Kada će on biti, niti to ne znam. Prepuštam se... ili samo odgađam jedan poziv... Sve može biti i crno i bijelo. Svaka medalja ima dvije strane. Tako sam i ja ovih dana.
Post je objavljen 13.05.2008. u 15:00 sati.