Sudska zgrada mirise na svjezu boju.Mladic u bijelom kombinezonu polako farba hodnik.Hodnik je inace prazan,lijevo i desno su stakleni zidovi.Lijevo je ulaz u sudske urede,tu je naravno detektor za metal i policajac.Ja zelim u sudnicu broj tri gdje se odrzava sudjenje Miroslavu Kvocki,Dragoljubu Prccu,Milojici Kosu,Mladji Radicu i Zoranu Zigicu koji su optuzeni za ubojstva i mucenja u logorima Omarska i Keraterm.Na vrhu mramornih stepenica jos je jedan detektor za metal.Prolazim kroz njega(u sudnicu se ne smije unijeti niti kamera ili diktafon)i penjem se uz usko zeljezno stepeniste do sudnice br.3 gdje je pred vratima jos jedan policajac.Sudnica je razmjerno mala i pregradjena neprobojnim staklom.U gledaliste s neudobnim plavim plasticnim stolicama stane oko stotinu ljudi.U lijevom i desnom uglu su televizijski ekrani.Ova sudnica ne izgleda kao sudnice iz filmova i serija poput"Zakona u L.A.".U ovoj zgradi nema ogromnih prostorija oblozenih tamnim hrastovim drvetom.
Sudnica je vise nalik bolnickoj cekaonici.Sterilna,s jednostavnim namjestajem i sivim tepisonom.
Osvijetljena je jakim neonom pod kojim ljudi djeluju bolesno bljedunjavi.
Sjedim u prvom redu jer zelim bolje vidjeti.Doduse,mogu sjesti gdje zelim jer danas sam jedina u gledalistu.Malo sam iznenadjena:ulaz je besplatan,ali ne cini se da postoji velik interes za dnevno pracenje sudjenja.Kazu da povremeno dodju studenti prava ili rodjaci optuzenih.Novinari dolaze samo na otvaranje novog procesa i donosenje presude.Tada se gotovo nemoguce ugurati ovamo.
Nalazim se nasuprot tri suca koji sjede na nekoj vrsti platforme,optuzenici i njihovi odvjetnici su mi slijeva,a tuzitelji zdesna.Optuzeni vide gledatelje,dijeli nas samo staklo i nekoliko metara prostora.
Stakleni zid vjerojatno sluzi da bi ih obranio od moguceg napada,ali zapravo djeluje obrnuto.
Psiholoski gledano,djeluje kao da su gledatelji zasticeni od opasnih ljudi iza stakla.
Gledam petoricu optuzenih.Izgledaju tako obicno.Ali sto sam ocekivala da cu vidjeti?Rogove?
Zasiljene usi?Osim toga,to su samo obicni policajci,osim Zigica koji je bio taksist.Zanimljivo je da zapravo on jedini djeluje prijetece,mozda zato jer je snaznije gradje od ostale cetvorice.Zigic je crnpurast muskarac cetrdesetih godina,obucen u tamnosmedje odijelo i zutu kosulju.Danas ispituju njegovog svjedoka obrane.Do njega sjedi Prcac,stariji sjedi mrsavi covjeculjak.U svom sivom odijelu i s malim sijedim brkovima,izgleda kao mis.Obojica sjede medju krsnim UN-ovim policajcima koji djeluju kao da razmisljaju o slijedecem vikendu.Iza njih,takodjer izmedju dva policajca,sjedi ostatak grupe:Kos i Kvocka djeluju kao seoski bukaci,dok nabijeni Radic vise lici na upravnika tvornice u malom gradicu.
Zigic se nervozno vrpolji na stolici.Cini mi se kao da zeli zapaliti cigaretu.Sigurno pusi kao i vecina bosanskih muskaraca.Vjerojatno bi i popio salicu jake"turske"kave.Pitam se sto bi danas bio prikladan izraz,da li"srpska kafa"?Sjede ovdje iz dana u dan,satima bez cigarete ili kave,slusajuci prijevode onoga sto suci i odvjetnici govore.Mora da se ponekad osjecaju kao da su na filmu.
Vjerojatno nikada nisu ocekivali da ce se naci na sudu u inozemstvu;sve sto im se sada dogadja toliko je nestvarno da u svakom trenutku ocekuju da padne zastor.
Jedan od sudaca sada ispituje svjedoka obrane.Zasticeni svjedok je sklonjen od pogleda;sjedi iza plasticnog paravana a na ekranu mu je lice mutno.Ovo sudjenje traje vec skoro godinu dana i ako ste po prvi puta u sudnici,poput mene,nije lako pratiti o cemu se radi.Ne zbog teme,vec zbog procedure.Svjedoka se ispituje o najsitnijim pojedinostima i vrlo je lako izgubiti se ako se ne koncentrirate.Vrlo cesto ima nekih proceduralnih pitanja koja treba razjasniti,a to jos vise otezava pracenje.Svjedok je bio cuvar u logoru Omarska i nalazio se tamo kada je doslo do pokolja u sobi br.3 u noci 24.srpnja 1992.Tom prilikom je ubijeno vise od stotinu zatvorenika.Ovako izgleda unakrsno ispitivanje:
SUDAC:Jeste li ikada usli u sobu sa zatvorenicima?
SVJEDOK:Nisam.
SUDAC:Jeste li bili u blizini ulaza u tu sobu?Kako mozete procijeniti promjer bacve ispred sobe br.1?
SVJEDOK:Vrata su bila otvorena,moglo se vidjeti unutra.
SUDAC:Je li bacva bila unutra ili vani?
SVJEDOK:Bila je vani.
SUDAC:Otkud znate da je promjer iznosio 30 cm?
SVJEDOK:Procijenio sam.
Neko vrijeme pokusavam pratiti,ne znajuci zasto je vazno ustanoviti gdje se tocno nalazila bacva,i koji je njezin promjer,ali vjerujuci da je to vazno.Medjutim,primjecujem kako mi to sudjenje postaje sve dosadnije.
Promatram osumnjicene.Zigic se jako trudi da se usredotoci,saslusavaju svjedoka njegove obrane.
Ali po izrazu lica vidi se da ne slusa pazljivo.Vidim da mu oci,bas kao i moje,saraju sudnicom.Kos gleda u strop.Cini se da je Prcac posvetio pozornost zeni ciji je posao da zapise svaku rijec,mozda zbog haljine zivahnog,cvjetastog uzorka.Jedan od sudaca diskretno zijeva...
Unakrsno ispitivanje je dugo,detaljno i isrpljujuce.Divim se ociglednoj usredotocenosti sudaca,dok istovremeno osjecam kako bih svakoga trenutka mogla zaspati.Nakon nekog vremena provedenog u sudnici,razumijem zasto je prazna.Sudjenje,svako sudjenje-ne samo ovo-bolno je sporo i dosadno.S druge strane,tako mora biti.Sudjenje nije zabava za gledatelje,ne mora biti zanimljivo niti zabavno.
Radi se o ozbiljnim stvarima,u pitanju su pravda i ljudski zivoti,a u utvrdjivanju necije krivnje ili neduznosti nema niceg spektakularnog.
Tek sada shvacam koliko smo bili zatrovani sudjenjima u televizijskim serijama i hollywoodskim filmovima,s brzim razmjenama argumenata izmedju zgodnih odvjetnika odjevenih u skupa odijela.
U Haagu nema drame,ne u hollywoodskom smislu.Drama se sastoji u tome sto se sve to zaista dogodilo-radi se o pravoj smrti,pravim zrtvama i ubojicama.Drama se sastoji u tome sto nema bijega od stvarnosti.
Ponovo gledam na sat.Proslo je samo sat vremena,a meni se cini kao vjecnost;kao da vrijeme u ovoj sudnici protjece drugacije,sporije nego na ulicama Haaga.Mozda je zaista tako.Ponovo se pokusavam usredotociti.Cuvar brani Zigica koji je sudjelovao u pokolju.Kaze kako je do ubijanja doslo jer su zatvorenici pokusali pobjeci pa su ubijeni u bijegu.Ali zasto je onda soba bila krvava iznutra?Zasto je bilo krvi po zidovima?-upitao je sudac.
KRVI PO ZIDOVIMA?
Odjednom pred ocima vidim tu sliku i shvacam o cemu sudac govori.Odjednom mi smrt 120 zatvorenika vise nije apstrakcija,vise se ne radi samo o rijecima.U tom trenutku dosadno,detaljno ispitivanje kojem prisustvujem dobiva novo znacenje.Kada krajem toga dugog dana u sudnici bacim pogled na osumnjicene,odjednom mi vise ne izgledaju isto.Vidim ono sto prije nisam,ne vise njihova dosadna lica,vec zidove oblivene krvlju.
(Slavenka Drakulic-"ONI NE BI NI MRAVA ZGAZILI")
Post je objavljen 13.05.2008. u 01:06 sati.