Moj Big Brother je stvarno bio Big Brother. Imao je 17 godina kad sam ja bila duga 50 cm. S vremenom sam porasla. Ne previše, taman da se donekle izravnamo u visini. Inače, u svemu ostalom ja sam ostala Mala Seka, a on Veliki Brat.
One davne devedesete imala sam 15 godina i s njim sam razgovarala o političkoj situaciji u zemlji i okolici, o svemu "ozbiljnom". Tu sam se osjećala velikom poput nebodera jer me on takvom smatrao. Obožavao je svoje sestre, svoju prvu plaću na prvom poslu u životu potrošio je na svoje sestre. Još uvijek, evo već 30 godina, nosim naušnice koje mi je on poklonio.
On me naučio hodati. Volio je moje crtarije i bio najbolji kritičar, svaki put bi našao grešku u crtežu koju ja nisam vidjela. To me onda živciralo jer je on znao nacrtati samo Čiču Glišu, kako li se to već sad zove na čistom hrvatskom jeziku.
Išao mi je na živce puštajući mi klape na prastarom gramofonu i uživao je u tome. Volio mi je pametovati da ću i ja jednog dana slušati klape. Mislila sam da bunca, ti "starci" stvarno nisu normalni. Danas, gle čuda, volim ih slušati.
Dok smo skupa išli na posao, počeo me učiti voziti auto. Premalo vremena, jer začas je došao taj 13.05. prije 13 godina. Tog dana, slučajno, nisam išla s njim na posao. Kiša, mokra cesta, velika okuka, prevelika brzina...
Od 13.05. prije 13 godina ne želim voziti. Otada nisam uzela olovku u ruke da bih nešto nacrtala.
Moj Big Brother me gleda odozgo, a ja stalno imam osjećaj da sam ga u svemu razočarala.
Sorry, Nane...
Post je objavljen 12.05.2008. u 23:44 sati.