Marketing
Sell your senses, boys and girls, it makes life worth living...
Jednom sam kroz plač čula frendicu kako mi govori: "Čovječe, lijepa si i kad plačeš…"
Je, kak da ne….
Onda sam sad fakat ljepotica i pol s obzirom na moje velike, natečene, crvene i suzne oči.
Jesam li ja fakat pre-jebeno-osjetljiva za ovaj svijet???
Ili su drugi oko mene jednostavno već otupili, oguglali na sve oko njih kako bi to lakše podnijeli?
Vrijedi li prodati svoja osjetila, prestati biti JA samo zato da se lakše živi u ovakvom svijetu…?
Ponekad želim i ja biti tupa - da ne primjećujem, ne vidim, ne čujem, ne shvaćam….
Šta bi bilo loše u tome?
S toliko stvari se trebam nositi da mi ih dođe previše…
Pa ako prodam svoja osjetila, neću više sve to uzimati k srcu niti će me biti briga.
Ali prodati svoja osjetila, znači li to i izgubiti dio sebe?
I zašto zadnje vrijeme svi vide samo nešto loše na meni? Zar sam toliko strašna osoba da ništa dobrog, ništa vrijedno nema u meni?
Starci će mi uvijek zapovijedati svoje i derat se i prijetit, kolko god ja godina imala, 5 ili 19 nema nikakve razlike za njih; nikad me neće prihvatit takvu kakva jesam, nisam kao oni, ali oni će svejedno uvijek pokušavati postići da budem poput njih, ja to ne mogu niti želim biti.
Uvijek ću se osjećati kao autsajder, tako je uvijek bilo, i strah me faxa, da će i tamo tako biti.
S frendicom ću se nastavit udaljavat jer ona sve više pokazuje da ju nije briga za naš odnos, da nema poštovanja prema meni – vidim iz njenog ponašanja…. Moja volja da popravimo to što je loše svaki put nailazi na zid. Moja volja da popravimo loše nije dovoljna, treba tu kao faktor i njena volja biti, a toga uvijek nedostaje.
Mislim da sam konačno donijela odluku. Odbacit ću jedan dio sebe, kolko god mi to teško bilo –odbacit ću onaj dio koji ispunjava ona. Još malo je do kraja srednje, još tolko ćemo nekak izdržat kakva god situacija bila, i maturalnu, a onda nakon toga ako ona nastavi ovak da ju bude briga više ju neću sprječavat, ni molit, neću… bit će kako god ona bude htjela. Meni je snage ponestalo. Borim se s ovim 4 godine, i svaki put me uvjeravaš da nije istina, ali tvoja ponašanje pokazuje drukčije.
Uskoro odlazim na put, u stranu zemlju, među strane ljude, strani jezik, gdje ću provesti kraće vrijeme i gdje neće biti nikog mog. I to je zastrašujuće samo po sebi.
Još jedna od stvari koje su mi na umu je naravno kraj srednje, završavanje svega u školi na vrijeme prije mog puta; novi dečko koji se pojavio u mom životu; duhovi prošlosti kojih se pokušavam riješiti…
U našem umu ima previše toga u ovoj dobi da bi se mogli bez stresa nositi s tim, i ponekad se izgubi nit i malo se čovjek izgubi… Ponekad trebam malo mira i odmora od svega toga, pa makar poslušat neku pjesmu koja će me smirit, zašto mi oduzimate onda i to?!
Trebam i određene ljude oko sebe, no zadnje vrijeme i oni odlaze (ne ubrajam u ovo poznanike i poznanice, to je kategorija za sebe). Nije vas puno preostalo, sad još i ona frendica odlazi. Pokušat ću tvoj odlazak prihvatiti, mada ne mogu reć da mi je drago.
Ona, ako vidi ovaj post uopće, će se začuditi kad pročita, i pokušat me ponovno razuvjerit, i uvjerit u svoju odanost. Iznenadit će je spoznaja da njeno ponašanje primjećujem puno bolje od nje, i vidim već neko vrijeme da se ovo sprema.
Večeras sam malo izgubila se, završila u suzama, i pišem ovaj post naprosto u nadi da ću uspjeti vratit svoju nit, da ću kroz pisanje i sama shvatiti neke stvari i donijeti neke odluke.
Nekoliko stihova za dečka, ti ćeš shvatiti već šta oni predstavljaju:
"Oči tvoje boje nade zaspati mi ne daju..."
"Šalji mi tajnu, tiho tiho,
čežnja nek je prati
jer osim mene,
nitko nitko neće da je shvati…"
Hvala, maleni, što si bio tamo gdje si bio onu noć kad smo se upoznali,
i hvala na Child in time…
Post je objavljen 12.05.2008. u 22:59 sati.