I opet jedan od onih dana..... kasnim ujutro, ne znam sa čime ne kasnim. . Na zvuk budilice uredno se dižem, ugasim i vratim se u krevet. Sunce je već visoko, a ja oči ne mogu držati otvorenim. Napokon i moja kćer ustaje prije mene i odlazi u sobu. Ja u 7 jedva teturam do kupaone , umivam se, ali ne osjećam se bolje. Oči se neće držati odvojeno. Perem zube, odlazim u sobu ... I drugo djete je već tamo. Pokušavam se rastegnuti i malo povježbati ne bih li došla k sebi. Njih dvije love zeca po stanu, novoga ljubimca koji ne bi smio uopće šetati uokolo. Ne radim trbušnjake da ne legnem na zečju ..... Izderem se nervozno na djecu da spreme tu životinju i da je paze, a zec se naravno zavukao iza kauča. Sad i meni već postaje smješno, razbudila sam se. Pol osam je. Moram još veš povješati a morale smo već krenuti. Stavljam veš i tjeram djecu da se same oblaće. Mala neće ove štrample nego hoće one sa flekom. I dok joj objašnjavam da one sa flekom jednostavno moraju u pranje ona bira najdeblje štramplice koje uspijem zamjeniti sa najlonkicama.... Koje ne možemo dobro obući - stalno nešto negdje zapinje. Pitam je ak hoće čarape, pa imati hlaće. Ne, ona hoće šos. Teta voli šos. Jedu u prolazu i u 8.15 izlazimo iz kuće. Pokušavam se ne živcirati i tješim da ionako danas imam posla u gradu..... Stižem na posao, a ono ne mogu još u grad, čekam da se nešto završi. To traje.... Ja ne znam ništa zapoćeti, pa rješavam neke stvari u prolazu, a poslovi se gomilaju na hrpi. Ajme, zašto nikada ne zapisujem..... Napokon i taj grad.... Odem , dostavim, vraćam se sretna ipak sam to odvalila - zove mobitel..... Nije dobar broj telefona na pozivnici! Zaćudo, nema moje krivnje, ali cijeli show ispočetka sutra opet. Osjećam se izgužvano, vruće je..... Dolazim u firmu i pokušavam na brzinu ispraviti taj broj telefona, kad mi monitor stane, zacrni se i ništa. Blackout. Pomislim da je nešto bezveze i kao pravi stručnjak restartiram komp. Ništa. Ah, eto tri sata, moram juriti po cure, a rezultat dana je još 0. U ćetiri stižem kući..... Ručak, klinci, zec, suđe, objašnjavam mužu zašto dinstam baš tikvice, on ne voli tikvice. I smrde mu. Da, ali meni su fine. Je, i nisu zdrave toliko ispržene..... Najdnom kuhinja puna suđa kao da smo vojna kantina, a ne minijaturna obitelj. Čistim, perem, djelim sladoled i..... Zamislite u polašest sjedam za komp doma da napokon taj broj telefona izmjenim.... Muž i de van sa djecom. Sada neka ih spremim, ja sam ionako stalno za kompom. I sada su izašli... A ja razmišljam.... Ma koji broj telefona, ode ja na svoj blog i ispisah žalopojku. Još uvijek mi je dan na 0 bodova. Niti posao, niti duhno niti djeca, nićemu se nisam posvetila, nšta danas nije urodilo plodom. A i sva sam čangrizava, mir je izostao... Ah, jesam li spomenula da sam umorna, tako umorna.
I završavam sa šalom koja me neki dan tako nasmijala: dakle kaže muškarac kako je nekad bio sretan u malom stanu, sa samo jednom sobom, malim kaučom na kojem su stisnuto spavali on i njegova 20 - godišnja žena. A danas ima kuću na dva kata, istu ženu ali nekako nije sretan. Na to mu žena odgovara da slobodno može naći dvadesetogodišnjakinju ponovo, a ona će mu omogućiti da opet završi u jednosobnom stanu na kauću. Šala me nasmijala najviše zato što sam pažljivo slušala i bila sam sigurna da ću se složiti sa tipom oko pojmova sreće.... A odvelo je sasvim drugom smjeru. Ha, i smješno mi, a šta ću.... sutra će ,i i ovaj dan možda biti smješan........
Post je objavljen 12.05.2008. u 17:42 sati.