Ponovo me hvata ona faza, faza zalušenosti. Oni trenutci koji slijede kad me jedna osoba razveseli, nasmije, jednostavno oraspolozi dan.
To on upravo cini. Cini me ovakvom vec nekoliko dana. I sretna sam.
Znam ga dosta dugo. Nikad nismo komunicirali, ali eto, tehnologija je napredovala. Sama dobro znam da ce to kratko trajati, sama znam da cu poslije misliti pa boze kako sam ja mogla mislit na njega, cekat da mi se javi, bila sam glupa. To je standard kod mene. I mrzim sto imam takav stav o tome.
Dali je zalušenost pozitivna? Ili donosi negativne posljedice?
Dali tokom nje uzivati u tim trenucima kad smo sretni, ne misliti na ono sto ce doci, ili jednostavno okrenuti plocu.
Ponovo sam shvatila da mi treba muski zagrljaj. Ali nemogu naci srodnu dusu. Ne zelim da me opet netko povrijedi. Ne zelim zivjeti u proslosti.
Proslost zelim zakljucati, zelim zivjeti za danas, mastat o onome sto ce biti sutra.
Jednostavno je ovako tipkat slova ovdje, ali dali cu primjeniti recenicu
Proslost zelim zakljucati, zelim zivjeti za danas, mastat o onome sto ce biti sutra.
Post je objavljen 11.05.2008. u 23:10 sati.