Die, die, emo.
Samo to po cijeloj kući piše, ništa drugo. Šta je on zabrijao? Zašto se reže, šta god to već bilo? Šta se tako zatvorio, i kad razgovaram s njim sve je jednostavno normalno, ništa drukčije, ali onda kasnije opet nije to to. Ne znam kada će ga samo to proći. Jer ovako je za pop. živjeti.. Ne da mi se svaki dan slušati iste priče, iste stvari.
Ma proći će.. Sve je to u redu. Sam nek su svi živi i zdravi.
Ne čuje se sa čardaka, pjesma stara, pjesma laka.
Kak mi muka bilo, ne sjećam se kada sam zadnji put tako po pravo bljuvala, mislila sam da će mi oči ispasti. Užas, užas. Ne mogu spavati od muke, a neće da bljuje. Aaaa spava mi se, umorna. A kao da sam se napila ko konjina, a alkohola ni vidjela kraj tih svih antibiotika.
Užas.
Fuj.
And up and down.
Lalalaalal.
Moram ić učit, a nee da miiii se. NIkako. Baš mi je svejedno za to, samo čekam da dođe zadnji tjedan i da kažu gotovi smo sa svime, i da zaključe ocjene takve kakve jesu, a dobreee su, i onda uživancija. Onda mozak na pašu, i ne zanima me više ništa. Neću ni pisati, nit zbrajati išta, nit išta slično cijelo ljeto. Heh, da. Vrajt.
Jao, ne da mi se više.
Išla bi sada najradije spavati, toliko umorna. Baaaaaaa. I moram da učim.
Ah, sretna sam.
Ah, hepi, hepi.
If you want, you want. --->koji odgovor. Bravo curo, vrsan si poznavalac engleskog.
Ode.
Post je objavljen 11.05.2008. u 22:14 sati.