Pregled posta

POŠTO ZEMLJA?

Fata se dobro naužila Prvoga maja! Praznik kod nas već zaboravljen, osim po gužvi za grah u Maksimiru. Prava šteta! Izleti u prirodu gotovo da su izumrli. Zato me ove godine moj Mujo poveo u Bosnu, zemlju gdje je „sve po starom“, zemlju u kojoj se za Prvi maj derneči uzduž i poprijeko.
Krenuli smo prema Sisku, pa dalje kroz Hrvatsku Kostajnicu promatrajući što se promijenilo od rata naovamo. Uskoro nam je nepce poželjelo kafu pa smo odlučili zastati u Bosanskom Novom, gradu moje drage prijateljice Irine, ali kad smo vidjeli kako su ga preimenovali u Novi Grad jer je očito staro ime nekome jako smetalo odlučismo kafenisati na nekom drugom mjestu. Tako dođosmo do prekrasnog mjestašca, do Otoka Bosanskih. Popismo kafu na samoj Uni, uživajući u prirodi.


Nastavili smo dalje i zaustavili se u Bosanskoj Krupi koju sam željela vidjeti od davnih dana, još dok sam čitala Šteficu Cvek u raljama života, čini mi se da je njena teta iz tog mjesta. Baš mi je bilo nešto toplo oko srca kad sam na istom mjestu, jednu do druge vidjela sve tri crkve.


Na cestu kroz grad zalutala je i neka mala zmija, kao da i ona želi poručiti da je suživot moguć.


Nastavili smo dalje do Bihaća. Je li razlog prvomajski praznik ili je Bihać inače pust ne znam, ali taj mali gradić obilujem zelenilom i parkovima. Ima i vlastitu pivovaru. Preminger. U to vrijeme želudac je već slao signale da bi bilo dobro zameziti pa smo na izlazu iz Bihaća zastali u restoranu Mlin.
Dalje nas je put vodio do Škrbačog buka. Njegovu ljepotu nudim na fotografijama jer nemam dovoljno snažnih riječi za opisati silinu vode i bjelinu maglice koju ta jedinstvena Una stvara na ovom mjestu.


Tu su i izletnici koje smo viđali cijelim putem. Još uvijek nije nestao dobar običaj proslave Prvog maja, svi su izašli u prirodu pa uživaju. Neki su došli i traktorom, podigli šatore pa će, s obzirom da se u Bosni Prvi maj slavi dva dana, i prenoćiti.


Sad se trebalo pobrinuti i za naše konačište te posegnusmo za telefonskim brojevima pripremljenim još kod kuće. Utipkasmo prvo broj pansiona u Kulen Vakufu koji smo pronašli na internetu www.pansionsaraj.com , ali nažalost bio je popunjen. Pa je li tko od vas ikada čuo za Kulen Vakuf???? Kako pansion u Kulen Vakufu može biti popunjen? Kome je osim Muje i Fate uopće palo na pamet da dođe tamo?, pitala sam se. Srećom, Bosanac k'o Bosanac, širokogrudan prema gostu, kaže da mi ipak dođemo kad smo već na putu, a on će nama negdje naći konak. I tako se mi provozasmo još 46 kilometara dalje od Bihaća, do Kulen Vakufa. Vjerovali ili ne, pansion Saraj zaista je pun k'o košnica. Vlasnik nas je poveo do svoje sugrađanke, Marije koja nas je ugostila u svojoj kući. Marija je prije gotovo pola stoljeća došla iz centra Ljubljane u Kulen Vakuf (teško za povjerovati?!, ali istina je) i sada odlazi u rodni grad samo povremeno, vrlo rijetko. Postala je prava Bosanka. Otvorila je trgovinu mješovitom robom (to biste trebali vidjeti, prodaje cvijeće, čavle, ukosnice, majice, poplune, sjeme za vrt, metle, građevinski materijal…), zatvori je kad joj dođe netko da s njom popije kafu u njenom dvorištu, odmah pored trgovine…Još nismo ni nogom kročili u sobu u kojoj ćemo spavati, niti stvari nismo izvadili iz prtljažnika već smo znali sve o njenoj familiji, što radi sin, što snaha, unuci, braća i sestre. Dakako da smo tek sljedećeg dana polovili sve konce! Eh, odmah se zarakijalo, tako da su stvari u autu pričekale još nekoliko sati ;)
Marija ne iznajmljuje sobe, ali kad ju je Besim već priupitao bi li nas mogla primiti, smjestila nas je u svoj stan, a ona se stisnula s unucima u ljetnoj kuhinji.
I dok smo mi u njenoj ljetnoj kuhinji rakijali pao je mrak, a negdje iz mraka dopirali su glasovi prepirke koja je kasnije prerasla u tučnjavu koju su neuspješno smirivali policajci. Marijina snaha Emina misli da su tučnjave normalna stvar u koju se ne treba miješat policija, ljudi su ludi od rata, popiju pa se potuku. Svakodnevnica. Žao joj je zbog rata, jer kaže, oni su do rata zajedno živjeli i zajedno kafenisali, onda su se kao po nekom dekretu morali ubijati da bi sada ponovo morali živjeti skupa. Čemu sve to, pita se, kad kaže da su njima muslimanima Srbi najbliži po mentalitetu i kad se s njima slažu puno bolje nego s Hrvatima.
Iz mraka se čulo treštanje glazbe. Pomislili smo da dopire iz jedne od kafana, potpomognuti alkoholnim elanom krenuli smo u malu noćnu šetnju…kad li… iznenađenje. Na velikoj, praznoj terasi obiteljske kuće postavljena dva ogromna zvučnika s ostalom audio aparaturom, u blizini ni psa ni čovjeka, samo trešte narodnjaci koji se čuju vjerojatno i do Boga i do Alaha.
Nakon takvog dana nije bilo teško snom pravednika usnuti u Marijinom bračnom krevetu. Posebno stoga što, kako je rekla, možemo spustiti „loretne“ da nas ne budi sunce.
Ujutro smo krenuli pogledati ostatke srednjovjekovnog grada Ostrovice.
Već na početku uspona sreli smo starijeg čovjeka koji se s motorkom na ramenu vraćao kroz šumu iz svoje vikendice. Žali on za Jugoslavijom, kaže dok je bilo Jugoslavije bilo je i Bosne, sad nitko više Bosnu ne priznaje.


Unutar zidina Ostrovice još je tinjala vatrica od paljenja krjesova.
Na povratku sreli smo čovjeka koji se užurbanim korakom uspinjao kako bi dočekao beograđane koji su stigli autobusom pa krenuli u razgledavanje starog grada. Iako u žurbi zaustavio se da s nama izmijeni koju riječ, a već kad je krenuo zastao je i pitao jesmo li možda za rakiju. Budući da smo još bili bez doručka teškom mukom smo ga odbili.
Dočekala nas je Marija u svojoj trgovini mješovitom robom. Nije bila sama, jer u Bosni nikada nisi sam. Nizozemka Kalorina, kako njeno ime izgovara Marija je tražila duboko dekoltiranu majicu za sebe, čovječuljak kojemu nismo zbog downovog sindroma mogli odrediti godine mazno se privio uz Eminu dijeleći sa svima radost zbog najobičnijeg postojanja. Na kraju smo sjeli u dvorište i zajedno s našim domaćinima/ćicama doručkovali. Pala mi je na pamet ideja za razvoj turizma u Bosni, tzv. kafenisanje. Za 1 KM piješ kafu u društvu, za 1,5KM imaš kafenisanje s gatanjem, a za 2KM kafenisanje s gatanjem po istini.
Budući da je Besim bio žalostan što nas nije mogao primiti na konak rekao je da svakako moramo svratiti k njemu na kafu i baklavu. Nije nas bilo teško nagovoriti. Baklava je napravljena od dvanaest jufki i dvije kile oraha. Bez premca! Naravno da nam nije dopustio da platimo, jer mi smo njegovi gosti!
Martin Brod se nalazi petnaestak kilometara od Kulen Vakufa i raj je za ribiče i ljubitelje prirode.


Buk koji me tamo okupao ne zaostaje za Škrbačkim i svakako ga treba vidjeti. Una je bila za idealnu ribičiju još metar previsoka, ali to nije omelo mnogobrojne ribiče u neoprenskim odijelima da po cijeli dan stoje u rijeci i love. Odmah sam se sjetila Prangera i jedne njegove priče vezane uz ribičiju! Srećom, kako koju ribu ulove tako je i puste. Puno je više stranaca nego domaćih, najviše je Austrijanaca, Nijemaca i Nizozemaca. Eh, i baš ti Nijemci i Nizozemci pokupovali su Bosnu! Kulen Vakuf već je gotovo rasprodan. „Kalorina“ koju smo susreli u Marijinom dućanu došla je iz Nizozemske nakon rata i tamo kupila kuću. Ja sam poželjela jednako tako.
Put nas je dalje nosio u Livno.
Tamo je bilo mjesta za noćenje, ali nismo naišli na tako toplu osobu kao što su Marija i njena obitelj. Istina, gospođa je bila korektna, ali…morali smo platiti unaprijed, morali smo rano ujutro izaći iz sobe (ili se obvezati da ćemo ostati i drugu noć) jer je ona išla na put, dati osobnu (nismo dobili račun po odlasku) i unatoč kurtoaznom osmijehu nismo se osjećali kao da smo dobrodošli. Uputila nas je da gasimo svijetlo (srećom pa smo mi ekološki osviješteni) i ispričala se da nema grijanja jer je skupo. A Marija u Kulen Vakufu uključila centralno na najjače pa kaže „ja volim da je toplo, a vi ako vam je vruće otvorite prozore“.
Dakle, ustali smo rano ujutro i otišli na Cincar. Zovu ga najjeftinijim dvijetisućnjakom (2006 m) i pohode ga mnogi planinari iz Hrvatske. Ne patim na osvajanje vrhova, niti na njihovu visinu radi visine (moj najviši je bio cca 3400m), ali na Cincaru još nisam bila pa kud svi tud i čelavi Muju , a i Fata s njim.


Silno je puhao vjetar, tako da me dva puta u usponu gotovo srušio, a na vrhu je bila takva bura da su trebale i kapa i rukavice.


S druge strane još je sasvim pod snijegom, ali i pod minama. Toga dana na Cincaru je bila i zagrebačka Matica i njihova planinarska škola. Imali su organiziran neki ludi prijevoz kamionom bez klupe od doma do Livna i natrag. Ne bih im voljela biti u koži, jer cesta po kojoj se dolazi autom do doma je loš makadam.
Večerali smo u nekom malom restoranu u kojem su se slavile krstitke. Uskoro je počelo neko treštanje, a onda se uspostavilo da su pustili glazbu. Nismo od prve shvatili da je to Tompson pa sam upitala konobaricu, a kad smo u njenim očima ugledali čuđenje pokušali smo se izvući tako što smo rekli da baš tu pjesmu nismo nikad prije čuli. Na to je ona ponosno rekla da mu je to najnovija. Večera je bila pri kraju pa smo se prepustili treštanju iz zvučnika.
Vratili smo se našoj gospođi u prenoćište „San“, platili unaprijed za još jednu noć i uz žubor Bistrice lijepo odspavali do jutra.


Već prije 7 smo u hotelu Dinara pili kafu pa onda krenuli dalje. Mujo i njegov prijatelj Suljo odlučili su otići na Troglav, a kako i jedan i drugi imaju duže i jače noge od mene Fate, ja sam odlučila ostati na proplanku gdje smo ostavili auto i čitati. Ideju o proplanku imali su i neki lovci tako da kad su moji muškarci otišli nebu pod oblake nije bilo druge nego da se družim s lovcima. U početku su bila samo trojica koja su se već vratila iz lova, u vrlo kratkom vremenu ustrijelili su srndaća. „Gonjali“ su ga, „gonjali“, došao srdać na nišan i platio glavom radi svojih lijepih rogova. Objesili oni srndaća da se iscijedi krv (bljak), a za to vrijeme u kazančić stavili malo luka, teletine, mrkve, krumpira i vegete te krenuli kuhat ručak. Voki-tokijem su se povremeno čuli sa svojim jaranima koji su još uvijek tragali za divljači, a onda se i Fata priključila zezanciji s kompletnom ekipom. Kaže Fata na voki-toki „Džadane, požuri, ručak je gotov“,ali nema odgovora od zbunjenog Džadana. Onda se čuje Džadanov glas „Prika, javi se. Prika šuti i smijulji se. Opet se javlja Fata „Džadane, požuri 'oladit će se ručak.“ Kasnije je Džadan rekao da njegova hanuma zna često doći pješice za njima pa je mislio da je opet došla. Ueo vrag šalu, mislio je, bolje da šuti i spusti se.
Polako su u grupicama lovci izvirivali iz šume i okupljali se na proplanku uz kazan. Je li, pita mene jedan, a koji je tvoj od one dvojice što smo sreli, je li onaj što se znoji ili onaj drugi? Reko', ne znam koji se znoji, ali moj je onaj niži. E, kaže, on je pravo dobar, on ide prvi. Prepričavale su se dogodovštine sa sadašnjeg i svih prijašnjih lovova. Jedan mi od njih priča kako stoje stvari među muškarcima, kaže,“nije isto kad ja spavam s njegovom ženom i pokazuje na Priku, i kad moja spava š njim. Kad ja spavam s njegovom onda j' to u redu, a ne b' volo da se on fali kako je spavo s mojo“. Pričali bi oni dalje o toj temi, ali nakon nekoliko sati iz šumice su izvirili i Mujo i Suljo te umrli od smijeha ugledavši mene Fatu, jedinu crvenu među dvanaest zelenih lovaca!


Nahranili smo Muju i Sulju i napojili ih Karlovačkim. Uz još pokoju riječ pozdravili smo se s lovcima i krenuli prema Zagrebu do kojeg nam je, zbog pojačanog prometa trebalo punih osam sati.






Post je objavljen 11.05.2008. u 14:46 sati.