Postavlja se logično pitanje: u sferi današnjih tehnoloških dostignuća i sveopće kompjutorizacije, kakva je uloga čovjeka (pilota) u zrakoplovu? Naime, svi smo svjesni u kojoj mjeri su danas razvijeni i usavršeni energetski izvori i tehnološka pomagala u zrakoplovstvu. Na prvi pogled, lako je doći do banalnog zaključka: tehnologija je već na takvom stupnju i mjesto pilota u zrakoplovu postaje upitno.
Razmotrimo što je bilo, što imamo danas i čemu težimo u budućnosti:
Počeci - Čovjek = rukovodeći i organizacioni centar zrakoplova. Dakle, čovjek upravlja zrakoplovom, kontrolira tehniku, instrumente, prima i daje sve informacije i shodno njima reagira na potreban način.
Danas - Poluautomatsko ili automatsko upravljanje. Trenutno smo u ovoj fazi. Čovjek je u ulozi aktivnog promatrača i nametnutog organizatora koji intervenira u točno opisanim situacijama ili samo u krajnjem slučaju.
Budućnost - Potpuna automatizacija svih procesa (zrakoplov robot). Čovjek potpuno gubi svoj značaj i svoje mjesto u zrakoplovu u procesu letenja. Čovjek se samo bavi konstrukcijom, produkcijom i administracijom upravljanja, iako se i ove funkcije i radnje mogu staviti pod upitnik, naravno i njih se može automatizirati.
U razmatranju navedenih stavova treba imati u vidu nekoliko relevantnih činjenica, a zasnovanih na usporedbi ljudskih sposobnosti i radnih efekata stroja (zrakoplova).
Postoji, do sada prihvaćenih, osam operacija koje stroj stavljaju ispred čovjeka:
1. Snaga i brzina. Iako stroj ne posjeduje čula (u onom obliku kako ih čovjek prezentira), stroj nadilazi čovjekovu sposobnost brze i snažne reakcije. U idealnim uvjetima čovjek reagira s zakašnjenjem od 0,1 sec, što u stvarnim uvjetima uvijek bude duže, a ovisi od složenosti situacije u kojoj se nalazimo. Za stroj takvog kašnjenja nema. Reakcija počinje istog trenutka kad i nastaje promjena situacije (automatski pilot reagira i ispravlja kurs leta istog trenutka kad se kurs počne mijenjati). Reakcije stroja su točne, precizne, odmjerene, a vrlo često i snagom nadmašuju ljudske granice snage.
2. Neograničen broj ponavljanja mehaničke radnje. Stroj radi brže, ravnomjernije i točnije, a nije osjetljiv na dosadu i monotoniju.
3. Automatsko računanje. Dobro programirani stroj brže, točnije i pouzdanije obrađuje željene podatke, bez emocija odbacuje nepotrebno, a pouzdano koristi potrebno.
4. Pojačavanje. Još uvijek postoje dvojbe oko ove funkcije: treba li je razmatrati zasebno jer je već u velikom obimu sadržana u prvoj operaciji.
5. Kratko pamćenje. Ovakav naziv operacije ne daje baš pravi smisao. Radi se o tome da je stroj sposoban u vrlo kratkom vremenu sigurno obraditi potreban broj podataka, izvršiti planiranu radnju i nakon toga „zaboraviti“ sve te podatke. Dakle, ti podaci mu više ne „smetaju“ nakon upotrebe.
6. Jednovremeno izvršavanje kompleksnih radnji. Kod čovjeka bi se to nazvalo sposobnost koncentracije pažnje. Većina psihologa smatra da je čovjek sposoban za obavljanje samo jedne radnje, te da se kod istovremenog obavljanja radnji javljaju zakašnjenja i smetnje (u jednom određenom trenutku moguća je samo jedna psihička organizacija – Velfordova teorija). Stroj je u stanju jednovremeno obavljati više radnji i to na vrlo kompleksan i nadasve pouzdan način.
7. Otpornost. Mislim da nema potrebe naglašavati koliko su strojevi stabilni u svom radu, neosjetljivi na stres i okolicu, na promjene i probleme u životnom okruženju.
8. Senzibilitet. Pojam koji daleko lakše shvaćamo i poimamo kod čovjeka nego kod stroja. Radi se o tome da strojevi registriraju i najmanje energetske promjene i pomake nego je to ijedan ljudski organizam u stanju.
Razmotrimo sada što to čovjeka stavlja u poziciju iznad stroja, koje to ljudske funkcije nadmašuju mogućnosti stroja?
1. Funkcija čula (osjetila). U odnosu na kompleksnost i količinu podražaja čovjek u potpunosti nadmašuje stroj. Posebice s toga što su ljudska osjetila prilagodljiva i mogu se podešavati kako bi se postigla optimalna opažanja.
2. Uopćavanje. Još uvijek prevladava mišljenje da je jedino čovjek sposoban apstrahirati, uopćavati i stvarati pojmove. Ova pojava povezana s pamćenjem omogućava formiranje doživljaja, likova i konstanti u ponašanju.
3. Integracija. Čovjek je sposoban integrirati razne podražaje i od njih stvoriti smislenu cjelinu.
4. Prilagodba. Čovjek se može prilagoditi novonastalom stanju i uvjetima i proširiti svoje sposobnosti učenjem. Kod stroja je ta sposobnost ograničena konstrukcijskim dometima.
5. Logično mišljenje. Čovjek posjeduje sposobnost da iz empirijskih podataka, misaonim procesom, izvede opći logičan zaključak.
6. Prosudba i pamćenje. Čovjek posjeduje sposobnost primjene znanja i iskustava, stečenih u ranijim djelatnostima, na trenutno izvođenu djelatnost.
7. Stvaralačko mišljenje. Ovu sposobnost nije teško shvatiti kao neospornu prednost čovjeka nad strojem. Neki psiholozi i sociolozi uz ovu sposobnost dodaju još i sposobnost govora (sporazumijevanja).
8. Fantazija. Sposobnost koja čovjeka svrstava u jedino biće koje može planirati i u mislima preteći stvarne događaje.
9. Iracionalnost i ličnost. Samo ću nabrojati nekoliko: moral, shvaćanje smisla, doživljaj vrijednosti, individualnost, kolektivna svijest, hrabrost, požrtvovnost…
Što reći kao zaključak?
Nema zaključka. Samo pitanja još uvijek bez pravog odgovora…
Shvatimo li da je podjela djelovanja i odgovornost nešto normalno, onda shvaćamo i da je zamjena čovjeka strojem sve prisutnija. Događa li se to prebrzo, jesmo li spremni, znamo li što radimo…?
Nebrojena pitanja kojima je teško naći zadovoljavajući odgovor. Hoćemo li stvoriti stroj koji će nas na kraju „eliminirati“ kao nepotrebne na ovom planetu…?
Post je objavljen 10.05.2008. u 18:39 sati.