prkositi svemu oko sebe.
nositi kratke rukave samo zato sto cijeli svijet ocekuje kisu. otici na vrh planine samo zbog zabrane i poriva za stiskanjem svih crvenih "tipkala" iako iznad pise "dont pusk the reed buton". ali kinezi ionako plagiraju sve moguce trendove danasnjice. imam kopirajt na sve svoje muskarce i smijem pisati njihovo pravo ime na etiketu. za razliku od kineza.
stilisticki zadrzavam pravo na hiljadu postupaka iako ne pokaznajem teoriju. ucim/kradem od drugih jer ovo ionako nitko vise ne cita. prodaje se samo fejsbuk i pranje mozga kvizovima, milijardama novih prijatelja koji ce te jednog dana zaskociti i izdati jer vaze samo oni koji su tu. nevirtualno. a i oni ne vaze uvijek.
nekoliko. samo nekoliko ljudi na koje cu istresti sve svoje danasnje krusne mrvice zaostale od jucerasnjih domacih objeda. i onog bataka od jutros. a trudim se izmisliti najnoviju knjigu u knjizari, pa da odem kulturno se uzdignuti iako nemam vremena jer sam se obecala mnogima.
u torbi gomila trica i onih duhanskih ostataka koji je prljaju; hrpa papira isaranih, isprintanih; kisobran i na njemu jedino cvijece koje sam zbilja primijetila u posljednja dva mjeseca jer kisa je nesnosna i ponovo se ocekuje.
glad para utrobu nakon samo par sati, lice mi se rascvjetalo, nevjerojatan znak pms-a i moje tipicno-zenske placljivosti. ali odlucila sam biti zgodna i imati crveni ruz na usnama, uspraviti se koliko je to moguce i prekriti jedini adut suncanim naocalama. zaboravit cu se, znam. grickat cu zanoktice i ostati jednako trash i jednako nezenstvena.
iskljucit cu mobitel poslije svadje koja je neminovna ovih dana i truditi se ostati slobodna. opet cu popiti litru previse. vidjet cu nekoga, to je sigurno, zuta palestinka uvijek nekoga vidi kad izadje iz zagusljive sobe koja smrdi na kuhanu kitovinu. meso od kita, jel...
tocno, ali izvan vremena.
slazem se s ljudima. nisam zaljubljena. nisam ni kreativna. samo povracam performance. ne pisem palatale. volim gramatiku kad nije dosadna.
sve smo mi princeze umrljane sladoledom oko usta. carobni stapic u vlaku prema Beogradu. stapovima se naime ubijaju vampiri. jer princhevi su precijenjeni. ili ih ni nema.
pretesko?
besmisleno?
mozda..
ali razorit cu Pag, postoji neka prošloćnost tamo. neke krivo procijenjene ljubavi.
zasad mi treba opticar, ginekolog, novinar i asistent. shvatila sam da ne vidim.
Post je objavljen 10.05.2008. u 17:12 sati.